Topola

185

Pregorio, e. bit će slobodice! Kod petdesete, a ja pisnuh samo, Da toga niemstva ovdje ne trebamo. Pak? Otelo mi ono penzijice, Čast, medalje: ja prosjak! Kud ćeš? Kamo? A koj’ kut svieta ne pi moje krvi? U Taliji kod Arkole bjeh prvi; A gdje mi križić? Pa kod Austerlice, Kod Lipskog, Asperna, al to su trice : Ta medalju bih imô ! Pa u Ruskoj Osvojismo tri topa kod Smolenska, A branila ih četa sakrmenska ; Pak? Gdje mi pet medalja? Na Francuza, Na Turčina, Madjara, na Tunguza, Kineza, sotonu, i . . . tko sve da zna ! Pa gledjte moja prsa: prazna, prazna! Sve skinulo mi, štap prosjački dalo ! Al još sam živ ! Ne proždrlo me zjalo ! Kad junačkog me sgrije ruka mladca, Kô vaša, krv mi uzkipi, srce raste, Osili ruka i k bedru se baca, Te snivam boje prošle i došaste!.... Ah, boj i sliepac !... Bog me ostavio ! Daj, Anko, progovori, da mi grane Iz glasa tvoga sunce, da mi lane; Oj Anko, svjetlo moje, sviet moj cio!» Na kćerke grudi starcu glava pane, Kriomce suza po koja mu kane ; A Bruno, sav potresen, sad ustane, I nešto kô za utjehu izreče, Preporuči se, ode, i uzdane, Kô da i njega suza starca peče. Franjo Marković.