Topola

Mislio sam, arangjel me motri! Svirala mu samica u ruci, Pa kad rekoh : Ajde sad poteci ! Samicu je svoju polagačko Zadio si za pas, ali ù tren Iz pojasa trgao samokres, Nategô ga, sievn’o žarkim okom, Upro ždrielo meni u kotàlac Pak je prasn’o : Ne ćeš lje ga jesti ! Živ li kaniš odavle se vratit, S mjesta mi se, čovječe, zakuni, Da ćeš mirno s otom četom svojom, Kud te volja, put svoj nastaviti, Podnipošto u ovce mi dirat, Jer si meni opsovao majku, Za srce si ujio me psovkom, To ti prostit nikako ne mogu, Kamo 1’ još da nahranim te za to, Pa da još me zoveš kukavicom ! Ako mi se namah ne zakuneš,. Tako svete matere mi božje, Sad nâ naboj u tebe ću sasut, Nek ti druzi onda me posieku ! Govoraše odrješito, mirno, Činjaše se, Bog mi sudac sudi, Da mi vieku, nedjelima kraj je. Čijem voljnu posluhu se nadah, Iz njeg božja udari me striela, Spopade me strava, sav protrnuh

Te ne raogoh niti maci rukom. Niti svrnut oka sa dječaka, Sa dječaka majci osvetnika. I na licu osjećah, da bljednem, Od sramote izmucah tihomce ; Kunem ti se, ne ćemo ti ništa, Nit će manjka u krdu ti biti. Ni ja ne bih prostio ma komu, Kad bi moju opsovao majku ; Matere su svima nama svete, I ti svoju mlad posvetio si ; Čast joj dakle pred Bogom i Ijudma ! A još tebi povrh toga velju : Kad bih imô kćer i silna blaga, Ni za koga drugoga na svietu, Već bih blažen vjerio ju za te ! Mladac na to ne odvrati riečce, Već samokres zadjede si za pas, Opet tanke samice se lati, Prebirući k ovcama se vrati, Ja pak i još dvanajst mojih druga, Ne bilo nam nikad goreg ruga, Od dječaka majčina junaka, Od vuka se jedva branit jaka Na samoći, gore na visini, Na čistini timornoj planini. Na Risovcu tamo povrh Une Ne šćapismo ni pramena vune ! Ivan Trnski.

211