Topola

213

Hajduk i vezir. I. Prietnje. Istom svanu s iztoka dan bieli, Na poljanu kroz gvozdena vrata G nie narod kan od ptica jata; Coek bi rekô, vas se grad već seli Kroz ulice iz Travnika grada Vode spetog Kulaša hajduka, Od kojega, ko janje od vuka, Drhće isti car sred Carigrada. Vezir viče; «Davori dželati ! Brže, djeco, na kolac djaurina 1 Uteče li danas, tako dina, Sutra će nas po Travniku klati . . . Pseto djaursko! deder bjesni sade! Plieni, robi našu slavnu Bosnu, Vod’ u grade hajdučad ponosnu, Kolji Turke, plaši bule mlade!» Grozno hajduk zubima zaškrtnu, Oč’ma baci triesâ hiljadicü . . . Zaljulja se vezir na konjicu, Kan’ da primi od njih ranu smrtnu. ««Ne rugaj se, krvnice vezire! Pamti dobro, što ti kažem sada : Sred ponoći doć’ ću ti sred grada, Pa te übit, tako meni vire!»» To još s kolca Kulaš progovori, Na vezira biesno se nasmiehne, Da mah vezir konjica okrene, Smeten ode, u grad se zatvori.