Topola

218

Dost ti ne bi, što si posjekô me, Ucvilio suprugu mi jadnu, Ti još hoćeš i u grobu hladnu Da ne dadeš mira prahu mome, Te sad vodiš bojnih četa silu, Da mi otmeš imovinu milu ! A1 Bog bdije, sveti gnjev njegovi Jur nad tobom prieteći se vije, Čuj ! od neba tebi dano nije Stieg svoj vidjet na dračkih zidovih, Jer za malo . . . nekoliko časa I već tebi ne će biti glasa!» To izreče i izčeznu mahom, A duh kraljev mrak proguta gusti, «Amo, stražo!» vičući izusti, Zdvojno s groznim boreći se strahom ; Pa se strese na tielu i duši, Sav probliedi i na tie se sruši. Straža srnu ; skokom brižnih oči Mah proleti kraljev čador cio, Nigdje duše, sve je gluho, tijo Brže na to do ležišta skoči, A1 gle eto ! duž stelje gizdave Leži mrtav kralju Vladislave. Josip Eugen Tomić.

Majka i sin. Crn vani mrak i mraz, a vihor vije, U izbi još tu stara mati bdije : U boju sin, njeg čeka da se vrati, Sam znade Bog, što bolna trpi mati ; «0 điete moje, sine moj!» To jedini je uzdah njoj.