Topola

219

Sad dvanaest baš sa crkvice je tuklo, Kroz crni mrak odjekuje još muklo : Tu vihor ljut kroz malu izbu bukne, S njim strašan zvuk, kô struna kada pukne, A stara mati zacvili : «Oj sine moj, oj premili!» Umuklo sve, luč slaba jedva gori ; Sto j’, Bože, to? u sumraku se stvori, Kô bijel stup ... u nj upre majka oči, A čuda gle ! on kroči bliže kroči . . . «0 drago diete, ti si, ti!» I majka grli sina si. «Ti moj si sin a ja sam majka tebi ; Ti s’ vrnu k men’! 0 kako s’ vrn’o ne bi? Ta ne ljubi na svietu tebe niko Kô majka ti o moja slađka diko!» U majci planu sveti plam A1 hladan sin kô tvrdi kam ! «0 sine moj, ah tamno ti je oko I upalo pod čelo ti duboko . . . Da s’ nagledjem tih očiju ti crni’ De k meni ih, de k majci svojoj svrni!» A1 sinak oka ne svrnu, A grozom majka protrnu ! «0 Bože moj, ko led si studen, sine! Ah k meni ajd, na grudi materine ; Tu ogrij se, još za te ima žara Hod’, sine, hod’ ta studen srce para!» Na grud ga uze on kô led, Nepomičan i suh i blied. U naručju si majka sina grije, I ljubi ga i tople suze lije, Na krilu ga kô slabo diete niše I duh mu svoj na bliedo čelo diše Ah zalud majci ljubav, trud ; U sina hladna svedjer grud.