Topola

Nosite me, braćo, tamo K jezercu tihom sred planine, Da još jednom čujem samo, Kakvo to zvono iz dubine.» I dan sedmi četa stiže, Gdje no sred gore vali struje. Primakoše druga bliže, Da si još jednom zvono čuje. Još mu jednom oko sine, Pa se lagahno, mirno sklopi. Je 1’ što čuo iz dubine? II mu se na dnu sve utopi?

Il je drugog čuo zvona, Gdje djeva zdravu Mariju zvoni? Mora da je težko bona: Tuži, a suze da ne roni! Crven joj gjerdan oko vrata, Pas joj kano duga šara, Oči modre, kosa zlata, Na grudi glavu već obara, Već ledene ruke trnu; Ali još zvono njeno zveči. Nešto biela do nje prhnu Krasno li sada zvono ječi !

Sve u gori, polju šuti : Nedjelja, tih je večer boži; Ali sklad je divan čuti, Kada se duša s dušom složi ! Franjo Marković.

Vječni oganj. Pokraj Pjene Trebuša se, grad litvinski, dizô Kô mrk stražar; preko Pjene pruski već je kraj. Posred grada hram na briegu povisoko sizô, U njem titra Perunova ognja sveti sjaj. Mrak je hramom, tek obasjan kip Perunov traci Iz svjetiljke vječnog ognja, i tek sunca plam Zahođeći pada na trup, što se nice baci Pred kip bogov i tu leža sav dan sam te sam. Tko je? Da I’je mrtav? živ li? Misliš, da ne živi, A1 čas težak čuješ uzdah, a čas mukli cviel, Vidiš, gdje se s boli strašne kô crv sgažen krivi, Čuješ biesnu kletvu, da se hram potresa ciel.

221