Topola

220

Sad kokot već u zoru zapjet htjede Kad nagnu, gle! sin k majci ustne bliede; Njoj blaženoj kô sladke pjesni zvone, I duša sva u divnoj slasti tone: Sin dragu majku poljubi . . . Dan svanu sin se izgubi Od dragosti u nj majka dušu preli A1 mrtvu već nju nadje danak bieli : Te noći sin u ljutu pade boju Na samrti po majku dodje svoju. S njim majka driema sladak san Probudit će ih sudnji dan. Napoleon Spun-Strizić.

Zvono iz dubine.

Sve u gori i polju šuti: Nedjelja, tih je danak boži: Ali sklad je tajan čuti, Kô da se zemlja s nebom složi. Niz goru mi četa stupa, Junak ju ranjen tiho prosi : «Ne puštaj mi ovdje trupa, Na jug me dragi, družbo, nosi ! Gdje se Oštrac k maglam diže, Gdje no rog tuče, frula sviri, Jagoda se o vlat niže ; Nek mi se ondje duša smiri. Ondje gorske sred tišine Jezerce ima bistro, mirno, Uviek jasne površine ; Dno mu je uviek nedozirno, Kô pastirče tu plandovah, Jezercu na dno gledah, gledah,

Iz djetinskih dok me snova Večernja zviezda trgla blieda. A1 kad gora, polje šuti, Nedjelja kad je, danak bozi; Iz jezera sklad je čuti, Kô kad se zvon sa zvonom složi. I ja slušali, dugo slušali, Nikad ne doznah, što to zvoni. A1 mi kaza dobra duša Skrij mi se, suzo, skrij, ne roni ! Kazala mi kći zvonara; Crven joj gjerdan oko vrata, Pas joj kao duga šara, Oči joj modre, kosa zlata. Kazala mi stidnim žarom ; ««Crkvica ti je na dnu ono, Dvoje dragih pred oltarom, Vjenčano to im zvoni zvono.»»