Topola

245

Al dosta nema ljudska duša doviek, Sve silno blago slabo ju veseli, I «dosta» nikad ne će reći čovjek, Čim više ima, time više želi, Pa tako vam je baš i onda bilo : Siromaštva se bogatašu htilo. «Gle!» reče ženi jednom volje nujne, «Sve našoj sreći rek bi dobro služi : I liepa stoka, livade nam bujne, A1 ne mož’ da se zemlja zaokruži, Jer susjed ima pašnjak kraj potoka, Pa brani, da mi ide k vodi stoka.» «Ej, luda glavo», žena, «šta je zato? Pa kupi, imaš, hvala Bogu, dosta.» ««Ej, mudra glavo»», muž joj reče na to, ««Ni moja pamet nije tako prosta, Ta htjedoh! Sto sam škuda đavo, Al «ne ću!» na to odvrati mi djavô!»» «A ti mu otmi», progovori žena. ««Al kako otet? Kada moje nije.»» «Talira imaš, al si, mužu, bena! Gdje novac ima, tu se svašta smije : Tu imaš sudca, imaš i svjedoka, Pa moć’ će k vodi liepa naša stoka.» Za dana malo planu pravda huda; Naš gavan baca silu zlatna mita, Al bogalj viče: «Ajdemo do suda, Od mudrog suda nek se pravo pita. Taj hrast sa krstom moj je medjaš pravi, Pred dvjesta ljeta pradjed moj ga stavi.» A sudac veli; «Gdje je hrast sa krstom, Tu stoji medja, doć’ ću sutra tamo, Tu možeš pravo svojim pipat prstom, Po krstu sudit ću vam medje samo, A nema 1’ krsta, nema ni medjaša, Pa tužitelju sve do vode paša.»