Topola

246

«Gdje krsta nije, ni medjaša nemaš, U potaji si šapće žena noći I tajno k hrastu iz kuće se sprema. «Oj tu se može lako još pomoći: Izpalimo taj biljeg od medjaša, I sve do vode paša bit će naša.» I dodje k hrastu, dignu gvoždje bielo, Da briše krst. Čuj, gromki grom zaori I puče striela drhće nebo cielo, A striela s neba ženu, hrast obori. Bez duše žena gavanova leži, Na čelu krst joj striela übilježi. A kada zorom sudac hrast zagleda, Probliediv reče gavanu seljaku: «Tu, kume, više suditi se ne da, Jer pravo eno vidiš u tom znaku, I klanjat tek se smiju slabi ljudi, Gdje platanom rukom Gospod pravo sudi.» August Senoa.