Topola

121

kojeg potječe realizam u pedagogiji. On se naime uspješno borio proti školastici i razbio okove, koji su dotle ljudsku misao sapinjali, te preporučivaše indukciju, a genetičnu metodu označi najplodnijom. No u tom su Rabelais i Montaigne njegovi predšasnici. Montaigne je Rabelaisovo djelo čitao s nasladom, kao što se vidi iz ovog mjesta njegovih „Essais“ (sv. 11. str. 211.): „Među novim samo zabavnim knjigama smatram Boccacciov Decamerone, te Rabelaisovo djelo (ako ga smijem pod ovim natpisom navesti) dostojnima, da ih svijet čita za zabavu“, a njegove „Misli o uzgoju djece“ dovoljno dokazuju, da se je čitajuči Rabelaisova Gargantuu u velike okoristio. Još više nego se Montaigne oslanja o Rabelaisa, oslanja se John Locke (1632. —1704.) o Montaignea. (Vidi bilješku na str. 34. mojeg izdanja Lockeovih „Misli o uzgoj u dj ece“.) Rabelaisovo djelo imalo je u Francuskoj vazda, pa i u Rousseauvljevo doba mnogo čitalaca. Odg. 1712. —1778. t. j. za Rousseauva života, izašlo je sedam izdanja. Još i danas svaki obrazovan Francuz čita Gargantuu i Pantagruela s velikom slašću. Ne može dakle biti sumnje, da je to djelo čitao i Rousseau, revni čitalac u svojoj dokolici i vrstan poznavalac francuske književnosti. No koliko je nama poznato, ne možemo u njegovim djelima naći mjesta, gdje bi nam on to otvoreno priznao. Pa ipak u njegovu Emilu nalazimo mjesta, koja su razlaganju Rabelaisovu tako slična, te bi čovjek gotovo mislio, da ih je uzeo iz Rabeleisova spisa. Ta se mjesta odnose na obuku u astronomiji, zatim na zahtjev, da uzgajanih sam priređuje oruđe, da pohađa zanatlije, da gleda igre glumara itd. (Isporedi: Emil, sv. 11. str. 11 —l3; str. 18 —25; str. 33 sa Rabelaisovom knjigom I. pogl. 23.) No kad Rousseau i ne bi bio neposredno potaknut Rabelaisovim spisima, ipak je bio barem posredno potaknut, i to preko Montaignea i Lockea. Rousseau to sam priznaje u jednom listu u stihovima, gdjeno ujedno daje neki popis knjiga, što ih bješe pročitao. (Villemain, Tableau de la Littérature française, sv. 11. str. 227.)