Topola

128

učvršćuje. Pratimo Ii povjest dvaju orijaša, opažamo, da su prati oci Pantagruelovi ponajviše surovi, razuzdani i nećudoredni, tako da bi svojim primjerom lako mogli biti opasni kreposti Pantagruelovoj. Sa svim tim nam Rabelais toga junaka crta usred njegove okoline kao značajna čovjeka, koji se ne da ničim sklonuti, da odstupi od svojih načela. Montaigne u slijedećim crtama jasno izriče, da slabo cijeni čovjeka velika znanja, ako se ujedno ne pokaže značajem. (Str. 50.) Briga i troškovi naših otaca idu za tim, kako bi nam glavu napunili znanjem; za razbor se i krepost tuj i ne pita. Povičite za jednim pred našim pukom ; „Učena li čovjeka!“ Povičite za drugim: „Dobra li čovjeka!“ Puk će svoje oči s poštovanjem okrenuti k prvomu“. „Mi smo vični pitati: „Umije li latinski ili grčki? Piše li u stihovima ili u prozi?“ A da li je postao boljim i razumnijim (a to je glavna stvar), za to nitko ne tare sebi glave. Morali bismo pitati, tko je bolje učen, a ne tko je većma učen“. (Str. 56.): „Vrlo je vrijedno, da promislimo, kako izvrsni i u svojoj savršenosti baš vanredni zakon Lykurgov, koji skrb za uzgoj djece smatra svojom najznamenitijom zadaćom, učenost tako malo spominje, kao da se toj plemenitoj mladeži valja pokoriti samo kreposti, te kao da joj treba mjesto naših učitelja znanosti namaknuti učitelje hrabrosti, razboritosti i pravednosti, a toga se primjera držao i Platon u svojim „Zakonima“. Način obučavanja Špartanaca bijaše u tom, da djecu propitkuju o sudu i radu ljudskom, i da kažu uzrok, zašto su ovu ili onu osobu osudili ili pohvalili. Tim su načinom djeci ujedno oštrili razbor i učili ih što je pravo“.... (Str. 57.): „Pripovijeda se, da su u druge gradove grčke išli tražiti govornike, slikare i glazbenike ; a u Spartu zakonodavce, državnike i vojskovođe. U Ateni su se učili dobro govoriti, a a Sparti dobro raditi. Oni se brinjahu za riječi, ovi za stvari. Ovdje su neprestance vježbali jezik, ondje dušu. Zato nije čudo, što su odgovorili Antipatru, koji je od njih zahtijevao pedeset dječaka za taoce baš protivno onomu, što bismo mi učinili, t. j. da će mu radije dati dva puta toliko odraslih. Tako su oni cijenili gubitak uzgoja svoje države“. (Str. 9.) :