Topola

129

„Korist, što je imamo od nauka je ta, što smo postali bolji i mudriji“. (Str. 67.); „Rado se vraćam, da još koju rečem o nedostacima našega uzgoja, kojemu je svrha, da nas učini ne dobrima i mudrima, već učenima. To je i postigao. Nijesu nas naučili da slijedimo i zagrlimo krepost i razboritost, već da znamo etimologojom, odakle im dolaze imena“. I Locke drži mnogo više do uzgoja značaja, nego li do znanstvenog uzgoja. (§. 38.): „öini mi se jasnim, da je početak svake kreposti i izvrsnosti u tom, da možemo sami sebi uskratiti zadovoljaj svojih želja, ako ih razum ne odobrava“. (§. 94. str. 107.); „Takov postupak traži mnogo mudrosti, koja nije proizvod nekolikih površnih misli ili velikog čitanja, već plod iskustva i promatranja čovjeka, koji je u svijetu otvorenih očiju živio i općio s ljudima sviju vrsta. I s toga mislim, da je veoma vrijedno, da tu mudrost mladu čovjeku udahnjujemo svakom prilikom, koja se pruži, da kad se sam otisne na pučinu, ne bude kao onaj, koji plovi po moru bez sjeyernice ili morske mape, već da i od prije donekle pozna klisure i pličine, struje i prudove, da znade malko i kormilati, da ne potone prije, nego se dostao iskustva. Tko ne misli, da je ovo za njegova sina od veće vrijednosti, i da mu za to više treba uzgajatelja nego za jezike i znanosti, zaboravlja, koliko je korisnije o ljudima pravo suditi, nego li znati grčki i latinski. (Str. 109.); „Velika je zadaća uzgajateljeva oplemeniti ponašanje i obrazivati duh svoga uzgajanika, usaditi u nj dobre običaje i načela kreposti i mudrosti, otvorati mu malo po malo pogled na ljudski rod, ter mu ucjepljivati, ljubav i želju za nasljedovanjem onoga, što je izvrsno i pohvalno, pak mu za to dati snage, djelatnosti i marljivosti“. (§. 147.): „Možda ćeš se začuditi, da obuku najposlije navađam, osobito ako ti rečem, da je smatram najmanjom česti uzgoja. Ovo će se možda čudno činiti iz usta čovjeka, koji se knjigom bavi; a pošto obuku smatraju glavnom (ako ne jedinom) zadaćom i pošto samo na nju misle, kad govore o uzgoju, bit će paradoks još veći“. Rousseau veli ovo (str. 25): „Dijete predadu učitelju, koji ga uči sve, samo ne to, da samo sebe pozna,