Topola

140

ono značenje, koje je prema njegovoj dobi“. (Str. 126., sv. L): „Pedagozi uče djecu riječi, pa opet riječi i uvijek riječi. Dobro se čuvaju, da ne bi izabrali one znanosti, koje su u istinu korisne, jer bi to bile znanosti o stvarima“. (Sv. 11.. str. 40.): „Prva knjiga, koju če Emil čitati, bit de Robinson Crusoë. Robinson na otoku, sam bez pomoći ljudske, bez umjetna oruđa, pa se ipak brine za svoju branu, za svoje uzdržavanje : eto stvari zanimljive za svako doba“. Locke i Rousseau slažu se u tome, da uzgajanika valja što dulje čuvati od društva sudrugova u igri i u školi, jer bi to općenje moglo nepovoljno utjecati na nj. Pa ipak oba pedagoga hoće da svoga uzgajanika uzgajaju za ljudsko društvo i da ga usposobe, da prkosi svjema mijenama života i da u ljudskom društvu preuzmu djelatnu ulogu p) (Str. 98.) Bolje metode i blaži postupak. Metode, koje su se u Rabelaisovo doba u obuci upotrebljavale nipošto ne mogahu doprinijeti tome, da učenicima ucijepe volju i mar za nauk. Rabelais je to sam oćutio u svojoj mladosti. Školske knjige bijahu pune suhoparnih pravila (isporedi str. 115.) bez ikakovih primjera, pune tegotnih i cjepidlačarskih definicija. Promjene u obuci ne poznavahu učitelji. Ne mareći za realno znanje i pretrpavajući pamćenje svojih učenika oteščavahu što više mogahu učenje latinskoga jezika, koje bijaše središtem i glavnom naukom obuke. Latinski bijaše nastavni jezik. Učitelji Port-Rovala (u Francuskoj) prvi spoznaše, da se tuđi jezik mora učiti samo na osnovu materinskoga jezika i pošto bijahu i sami vrsni učitelji, željeli su, da francuskomu jeziku dadu ono mjesto, koje mu po pravu pripada. S toga se sva obuka davala u francuskom jeziku, a na slog se puno pazilo. Posve drukčije bijaše u Rabelaisovo i Montaigneovo doba. Kad bi učivo i metoda učenike potakli na otpor, brzo bi ih okrutan postupak i kazni prisilili na rad. O takovu načinu govori Rabelais na dva mjesta (str. 107.), pa posve odlučno ustaje protiv okrutnih tjelesnih kazni.