Topola

25

oskudnima; u njoj se sabirali duhoviti i učeni prijatelji, koji, dovabljeni ne samo veselim župnikom, već i umiljatim položajem mjesta, često u lijepe dane k njemu dolažahu iz glavnoga grada, da se naužiju njegova gostoIjublja i vesela razgovora. 0 njegovu govorničkom daru i o njegovim svojstvima društvenjaka crta Eathery (Uvod sv. I. str. 69. i 70.) slijedeću sliku: „Dar govora, što ga Eabelaisu pripisuju, bijaše vanredan. Kao svećenik propovijedaše riječ božju. Kao profesor i učitelj anatomije znao bi zatraviti mnogobrojno slušateljstvo. U glavnom gradu kršćanskoga svijeta dokončao je sretno mučne stvari kao zastupnik posala kardinala du Bellay i kao branitelj svojih vlastitih posala. Tako je pisac Pantagruela umio za stvari zbiljskog života upotrebiti svoj govornički talenat, što ga on tako sjajno pokaza u riječima, kojima Ulrich Gallet nagovori Picrochola (knj. I. pogl. 31.), te u svom govoru, što ga reče pobjednicima. Odvjetnici pače i propovjednici priznaše Antunu leEoyu, daim je Eabelaisovo štivo bilo veoma korisno, pa i on sam bješe od naših starih propovjednika uzeo slobodan jezik, koji mu je često zabasao do razuzdanosti. Čini se, da je sjao osobito u ozbiljnu i veselu razgovoru. U Legugeu, u Lyonu, u Eimu tražili su ga zbog čarobna govora,, a župnik meudonski sačuva do konca svoga života taj vanredni talenat učena i ujedno duhovita govora, kojim je već u Kontenay-le-Comteu umio svoje prijatelje, koji življahu izvan samostana, očarati tako, da je o njemu kardinal du Bellay morao izreći „da je Eabelais čovjek za svaki čas. ..“ Svatko, tko bi ga pozvao u goste, divio bi se rječitosti njegova duha, koji je govorio „de omni re scibili“ (o svačem, što se može znati). Pisac Gautier Chabot pripovijeda, da mu je Eabelais kazao, da kad bi ga kakav veliki gospodin pozvao k svomu stolu samo s tom namjerom, da mu zabavlja goste, otvorao bi usta tek da