Topola

41

ljanje zemlje. U Parizu se otac sastane sa sinom, kojega za sveg svoga života ljubi, i koji je Eabelaisu veoma sličan sa cijelim svojim bićem, djelovanjem i ponašanjem. Bogat je finom i prostom domišljatošću, „mange son blé en berbe“ (svoj prihod pojede unaprijed), hvali vjerovnike i dužnike. Sainte-Beuve veli : „Kad bismo se ma i s najvećom brigom potrudili, da sastavimo najgiavnije crte njegova značaja, ipak ne bismo ni onda mogli nacrtati njegove slike, te živahne i gipke naravi. Da se s njom točno upoznamo, valja da je licem u lice vidimo među svjema veselim, živahnim,- smiješnim, jadnim i kukavnim crtama kod samoga Eabelafsa“. Od onog časa, kad se na pozorištu romana pojavi Panurge, Pantagruel nije više junak knjige, već* Panurge zaokupljüje svu pažnju čitaočevu. Čitaoci nestrpljivo zahtijevahu nastavak toga djela, a Eabelais zadovolji njihovu želju u tri posljednje knjige, u kojima crta izvrsne slike o značaju i ćudorednosti svoga doba. On se ruga duhovnicima, astrolozima, sucima, liječnicima, filozofima, jer se šepire -svojim znanjem. Tim navalama Eabelais samo umnoži svoje neprijatelje. U IY. knjizi putuju Pantagruel i Panurg nekim umišljenim svijetom. „Predočite sebi“, veli Lenient (st. 79.), „dugačak niz prizora, što ih je izmislila bogata mašta ; mnoštvo metamorfoza ljudi i životinja. Sjene, urešene svjema bojama života, prolaze iza transparenta, kroz koji osobe dobivaju bajoslovnu veličinu, ali ne gube svoje razboritosti ; mnoštvo pojava, koji se giblju u sumraku, u kojem ipak možete razabrati ocrte istinitosti; to je ona čudnovata zemlja, u koju Eabelais šalje na put Pantagruela i Panurga. Svaki odmor (etape) u toj čudnoj zemlji dira po jedno od velikih pitanja toga vremena“.