Topola

42

Smrt ne dade piscu vremena, da to putovanje dokonča, a knjiga ostade nedovršena. Peta knjiga izađe poslije njegove smrti. Ona nosi pečat njegova duha, a među najbolja mjesta pripadaju partije: „Ile Sonnante“, „Chats Fourrées“ i „Palais de Dame Quintessence“. U prvoj opisuje Eim i njegovo stanovništvo, u drugoj nepravedne, krvoločne i nesnošljive suce, a u trećoj navaljuje na Aristotela i na njegove sljedbenike školastičare, te pobija sanjarije i lude pretenzije nekakve znanosti, koja formule uzimlje za ideje, a sne za zbiljnost. To je u glavnom sadržaj romana. U Eabelaisovu djelu imade mnogo šta tamna. To i ne može da bude inače u knjizi, koja je pisana prije više stoljeća i koja se bavi stanovitim događajima, pojedinim osobama, običajima i ćudoređem svoga vremena. K tomu je pisana jezikom, koji je pomiješan tolikim riječima uzetim iz tuđih jezika i iz narječja francuskih. Dosele su Eabelaisovi štovatelji i komentatori iznijeli na svjetlo koješta, što zasijeca u povjest, u bajoslovlje i u književnost staroga doba. No još će dugo nerazjašnjeno ostati mnogo toga, što je polihistor Eabelais poprimio revnim čitanjem tolikih spisa starih i suvremenih pisaca ili u svojim putovanjima kroz razliene zemlje općeći s toli različnim ljudima. To je istraživanje trajalo već više stoljeća, a čitava se povorka učenjaka njime bavila. Eazumijevanje Babelaisa pospješilo se time, što se oko kritike teksta nastojalo s većini marom, o čem sjajno svjedoči potpuno izdanje Eabelaisova djela. Mnogi učenjaci, potpomagani valjanim poznavanjem povjesti piščeva doba i sadržaja spisa njegovih suvremenika, koji povjesničaru nijesu uvijek pristupni, gledali su dokazati, da roman imade historijsko-alegorijsko zuamenovanje. Među tim ljudima osobito se odlikuju : Le Duehat, Delaulnaje,