Topola

45

nijesu vidjeli teksta. Ja podnipošto ne namjeravam tvrditi, da Eabelais nije za eijelj svoje satire uzeo ljude, koji s njim življaliu kao i dnevne događaje. Takova što veoma dobro dođe satiričnu veleumu, koji puno ne mari, da koga štedi i koji baš ne smatra grijehom, da istakne ovu ili onu smiješnost ili opačinu iz zbiljskoga života. To i jest. povod, da često nišani na događaje i osobe, na koje valja oštro uprijeti oko, kad se pokažu; a ponajviše su dosta jasne, da ih bez velike učenosti možemo razumjeti. .. . Da uzmognemo Eabelaisa s korišću čitati, treba nam samo dobar dio skepticizma i neke okretnosti duha. Ovo je po mome mnijenju jedini ključ k ovoj knjizi“. Možda je, izuzevši Eousseaua, malo tko tako različno i tako oštro suđen kao Eabelais. Navale plačljivoga genevskoga filozofa bijahu naperene poglavito protiv enciklopedista, a navale smješljivog ehinonskoga filozofa proti učenim sorbonistima i školastičarima njegova doba. I jednomu i drugomu bijaše jedna svrha: oni htijahu da popravljaju, pa s toga kuđahu ludosti svojih savremenika, njihovo vladanje i njihove običaje, te otvoreno otkrivahu slaboće države i crkve s njihovim uredbama. Pošli su različnim putem : Eousseau se boraše ozbiljno i bezobzirno oružjem oštra mislioca, a Eabelais pod krinkom šale šibaše ludorije svojih savremenika u svom romanu, koji prikazuje život nekog orijaškoga roda, punog putenoga izobilja. Eabelais se često pokazuje kao cinički, prostački rugalac, no u istinu je i ozbiljan duh, srdit na opakosti, kojima se smije, a nezadovoljan sa samim sobom, što nije bolji od svojih savremenika. Eabelaisove i Eousseauove neprijatelje treba da tražimo u taboru filozofa šesnaestoga i osamnaestoga stoljeća. Pošto pak velika većina pisaca njihova doba pripada ovim strankama, možda smijemo misliti, da je često o tim ljudima izrečen odviše gorak sud.