Topola

49

tako i Eabelais hoće da bude oprezan i zabavan, te nastoji, da svoja poročišta poput stanovitih dragocjenih mirodija obavije nečim što je čudno i zagonetno. Naš je posao, da posluhnemo njegov savjet;' sa svom snagom da zgrizemo kosti i iz njih izvadimo mozak, hoćemo li da razumijemo tu novu apokalipsu slobodne misli 11 . Mnogi, koji su Eabelaisovo djelo tek površno pročitali, premalo se osvrću na riječi, što ih pisac sam o tom kaže (Prolog k I. knjizi) : „Hamo smjera, pomislit ćete, ovaj preludij i ovaj pokus? On smjera na to, da vi, moji valjani učenici, pročitavši izmišljene šaljive natpise nekojih knjiga, kao što su Gargantua, Pantagruel itd. ne biste odveć lakoumno pomislili, da se u ovom djelu ne raspravlja ni o čem drugom, van o ruganju, ludorijama i veselim izmišljotinama.... No ne pristoji se čovjeku, da tako s laka sudi o ljudskom djelu. . . . S toga valja knjigu otvoriti i pomnjivo razmišljati o svem, što je u njoj navedeno. Tada ćete vidjeti, da je mirodija, koja je u njoj sadržana, druge i to veće vrijednosti, nego ii što je obećavala kutija, t. j. da gradivo, o kojem se ovdje raspravlja, nije tako benasto, kako biste mogli suditi po natpisu“. Njegova je knjiga pokus, da mane i zablude time liječi, da ih izvrgne ruglu. Nije se Eabelais uvijek držao u granicama, koje su humoristu postavljene za njegove mušice, te je u istinu pravedan ukor La Bruyèrov (Caractères str. 19.): „Quelque fois il est le charme delà canaille“. No besramnosti, koje izađoše iz njegova satiričnoga pera, jesu, opet velimo, djelomice plod njegova doba, u kojem čak i fino obrazovani dvor Pranje I. nije govorio drugim jezikom. Sjajan i trajan uspjeh njegove knjige imade se tomu pripisati, što je pisac umio govoriti duhovito za svoje stoljeće, i što je znao ugodno pripovijedati i u malo riječi reći tisuću stvari. I ako te stvari tada ljudi