Topola

50

i nijesu posve shvaćali, one bijahu ipak takove, da su ih željeli razumjeti. Nadalje uspio je on i s toga, što je u svem, o čem je govorio, pokazivao postojano veselje, rijetko bogastvo i veliku raznolikost znanja, a to je sve čitaoce moralo zabezeknuti. Gérusez (Histoire de 1’ éloquence politique et religieuse en France pendant les XIV., XV. et XVI. siècles, t. 111. p. 190.) veli: „Eabelais je ogroman arsenal, iz kojeg su Pascal, Molière, Voltaire Courier izmjeni ce morali uzimati svoje oružje, da udaraju na predsude i na zloupotrebe“. K tomu, svaki Francuz, ma bio iz kojega kraja kraljevine, nalazio je u knjizi način govora svoje okolice, te mnogo iz povjesti svoje pokrajine. Napose je pak Eabelaisov jezik za francuskoga čitaoca bio od osobita čara. U svojim mnogostrukim putovanjima tražio je Eabelais u različnim dialektima Francuske one riječi i oblike, koji imađahu da učine potpunijim i bogatijim njegov materinski jezik, koji jošte ne bijaše nipošto razvit i koji bijaše u pogibli, da bude zanemaren i nagrđen. Te riječi i oblike znao je on vazda tako upotrebiti, da se nikad nijesu pokazali kao tuđi, te nijesu kvarili jasnoće njegova sloga. Njegov sastanak s onim đakom, koji je francuski jezik kvario svakakovim tuđim riječima, jasno dokazuje, kako se Eabelais umio opirati jednomu Eonsardu i drugovima, čija vila, kad francuski govori, govori grčki i latinski (s a muse en français parlant grec et latin). Eabelais se svojim djelom dostao mnogo neprijatelja. Zašto je izmaknuo lomači, na koju se morade uspeti toliko njegovih prijatelja istog mnijenja? Zašto tamnici, u kojoj je čamilo toliko njegovih istomišljenika? Zar zato, što je bio tako spretan, da je krinkom ludorije pokrivao smionost svojih misli ? Za cijelo je napisao više, nego je trebalo, da zasluži lomaču u očima sorbonista, moćnih