Topola

77

Pročitajmo glasoviti list, što ga Gargantua piše Pantagruelu, pa ćemo možda priznati, da ni u tom pogledu Eabelaisu nema prigovora. Nemojmo uskratiti svoga udivIjaja tomu krasnom listu, gdje se Rabelais izjednačuje s najvećim piscima, i gdje čovjeku predočuje tako uzvišen ideal. Možda odviše traži od ljudske naravi ; možda od djeteta zahtijeva pretjerano pamćenje i znanje. On je savremenik onih ljudi, koji su s nekim nepokolebivim pouzdanjem htjeli raspravljati-d e om ni re scibili. Može biti također i to, da u prekomjernoj reakciji proti srednjemu vijeku odviše pušta uzde disciplini- Srednji vijek bijaše zloupotrebio stegu ; polag nekih njegovih riječi možemo zaključiti, da je Rabelais odviše nastojao, da je oslabi. On je posve ukida u svojoj umišljenoj Thelemskoj opatiji, koja nam se čini uzorom društva, kako ga je on zamislio i kojemu je geslom; „Radi što ti drago“. Sto je do praktične strane njegove uzgojne osnove, valja da pokažemo nekoje točke, koje je zanemario. Ponajprije nam nije naznačio reda nauka, te nije razlučio više obuke od srednjoškolske, koje se u njegovoj osnovi miješaju. Napokon nije odredio dobi, u kojoj Gargantua i Pantagruel počinju svoje nauke itd. No ove sjene, ove pogrješke iščezavaju pred velikim reformama, kojima Rabelais bijaše začetnikom. Skolastika razvijaše samo jednu sposobnost : mudrovanje (rezonovanje). Njoj bijaše do toga, da od čovjeka učini makinu za silogizme i da tako rečem, za automatskoga dialektičara. No čovjek nije samo biće, koje mudruje, već je um, koji teži na spoznaje, on je srce, koje čezne za tim, da ljubi. Rabelais je to shvatio, on je htio uzgojiti cijela eijeleata čovjeka. Za to mu nije ponestajalo ni razumijevanja velikih pitanja, o kojima je raspravljao, ni svijesti o veličini nje-