Topola

8

osnovaše Ardiejci snažnu državu na kopnu i na moru pod kraljem Agronom (235 —231.). Žena njegova Teuta upravljajući državom u ime pastorka svoga P i n e s a nastavi osvajanja svoga muža na jadranskom i jonskome moru. Ona osvoji otok Korkirui zaplaši tako svu Grčku i Italiju, a njezini su ljudi sada gusarili na daleko po moru otimljući robu i brodove. Rimska država, koja je u to doba započela borbu s Kartagom za gospodstvo na sredozemnome moru, nije mogla mirnim okom gledati i slušati tužbe svojib podložnika iz južne Italije na ilirska gusarstva. S toga posla senat rimski dva poslanika braću Gaja i Lucija Korunkanija na ilirski dvor, neka bi se potužili i tražili zadovoljštinu za to, što Teutini podanici plijene rimske podložnike. Poslanici rimski međutim ništa ne postigoše, pače dade Teuta na povratku jednoga od njib übiti. Ha to navijesti rimski senat Teuti rat. S pomoću Teutina vođe Demetrija, koji se je svojoj vladarici iznevjerio u nadi, da će on dobiti ilirsko kraljevstvo, pobijede Rimljani Ilire i predadu jjolovicu države Demetriju, a drugu polovicu Pinesu (228.) Ali Demetrije nije bio zadovoljan, jer je dobio samo polovicu kraljevstva, pak se on i za malo godina u savezu s Macedonijom pobuni, ali izgubi svoje kraljevstvo (219.). Kraljevstvo je ilirsko ipak ostalo, kako je i prije bilo, dok se nije Gen ci je, kralj ilirski, složio s Macedonijom protiv Rima. Rimljani ga naskoro pobijediše i odvedoše u triumfu u Rim. Ha to razdijeliše Iliriju na tri kotara, od kojih svaki za sebe proglasiše slobodnim (167.) Tako se Rimljani primakoše Dalmatima, ter već za nekoliko godina ratuju oko njihova glavnoga grada Dalminij a. Istom kad su napredovali u Istri, pak su mogli sa sjevera i s juga navaljivati, dovrše Rimljani osvojenje zemlje dalmatske i učine novu pokrajinu, kojoj je bio glavni grad Salona (118.). Kada je iza prvoga triumvirata nastao rat između Cezara i Pompeja, odbace Iliri sa sebe rimski jaram, te su bili slobodni, dok ih nije Oktavijan August iza mnogoga ratovanja sasvim pokorio (33.). U tom se za vladanja njegova jošte jedan put pobuniše (6. —9. po Is.), te su istom onda pokoreni, kada je bila gotovo većina naroda izginula (10. po Is.). To je posljednji put, što se spominje u povjesnici narod ilirski, jer ostaci njegovi stupaju sada s Rimljanima i s drugim narodima.