Topola

30

sa stolicom u Ninu. U Bimu se uputi Teodozije od sv. Metodija u slovjensko bogoslužje, te ga gorljivo prihvati, osobito kad je papa Ivau VIII. god. 880. izuova potvrdio porabu jezika slovjenskoga u crkvi. Sada se je počela širiti u Hrvata slovjenska služba božja, kojoj je bio uajznatniji zastupnik Teodozije ninski, kojemu je papa to radije priznao naslov bLak up a hrvatskoga, što su jače biskupi latinskih gradova pristajali uz istočnu crkvu. Upravo je u to vrijeme nesretni Svatopluk prihvatio njemačku politiku, koja je napokon donijela Velikoj Moravi propast. Učenicima Metodijevim ne bijaše sada opstanka u Svatoplukovoj državi, već ih u verigama sapete baciše preko međa Moravske. Hrvatski knez Branimir primi ih objeručke u svoju državu, a s veseljem ih dočeka Teodozije, koji je naskoro postao nadbiskupom spljetskim. Sada se istom pravo rascvalo slovensko bogoslužje u Hrvatskoj. U to se doba razlijegahu glasovi božje pjesme na jeziku slovjenskom i u najzakutnijim dolovima, sada se je konačno pokrstio sav narod hrvatski. Ovamo idu riječi hrvatske kronike: »i naredi popove i knjigu hrvatsku, i stumači iz grčkoga hrvatsku knjigu, a hrvatski istumači evanđelja i sve pistule crikvene i tako staroga kako novoga zakona . . . .« Tako je Branimir zasnovao početke novoga kulturnoga života, koji je tako prodr’o u srce narodu, da ga sve sile nijesu bile jake iskorijeniti. Hrvati jedini od svJ h naroda katoličke crkve stekli su i sačuvali pravo, da službu božju pjevaju u svojem narodnom jeziku. Branimir je postigao toliki ugled i silu, da su se susjedni srpski veliki župani pod njegovo okrilje utjecali. Njega naslijedi jedan od mlađih sinova Trpimirovih, po imenu Mutimir (892. —912.). Čim je ovaj zasjeo na prijestolje, sabere oko sebe sabor na dvoru svome u Bijaču kod Trogira. Osim množine župana bijaše tuj sjajna pratnja kneževa, dostojna svakoga kralja onoga vijeka. Ha čelu je dvoranika župan dvorski, a do njega knežev kancelar ili biskup hrvatski. Uza to su još tri komornika: peharnik, buzdovuik i štitonoša. Još se spominje u tom zboru odličan muž Žitelj po imenu, koji je glava samostana hrvatskih. Napokon ima i kneginja svoje dvoranike, koji uz nju svečano ulaze u sabor.