Topola

potuče ih i oba mu dopadnu ruku. Bana Ivana Horvata dade u Pečuhu privezati na konjske repove i razvlačiti po gradskim ulicama; zatim ga ražarenim kliještima mučiše, na četvero rasjekoše i komade tijela na četverim vratima pribiše. I Pavla biskupa nestane (1394.). Prevrat hrvatski utišao se je najviše za to, jer su već neprijatelji Turci kucali i na naša vrata. Već je pala Bugarska i Srbija, pak je pogibao za zemlje hrvatske i ugarske postajala sve veća. Zato se je miru rado priklonila većina naroda. Da odoli prijetećoj pogibli od Turaka, sazivao je Sigismund vitezove cijele Evrope. Spremanje na rat zaustavilo se je ponešto smrću kraljice Marije (1395.), jer je Sigismund sebi iznova morao osigurati prijestolje. Iste godine umrije i bosanski kralj Stjepan Dabiša, a po ugovoru đakovačkom morao bi ga naslijediti Sigismund, ali nije dospio do toga, već je tamo sjeo na prijestolje maloljetni Stjepan Ostoja. U tom su hrlile pomoćne vojske vitezova iz cijele Evrope u boj na Turke. Glavna je vojska bila francusko-burgundska, jaka do deset tisuća teško oružanih vitezova. Osim toga bijaše množina Bavaraca, Švaba, zatim engleskih, talijanskih, čeških i poljskih vitezova. Sve je vodila slatka nada, da će donesti pomoći Carigradu i baciti Turke iz Evrope. Svega skupa sabralo se je vojske do osamdeset tisuća. Vojska se namjesti kod Ν’ i k οροί ja u velikom neredu. Sultan Ba j a zi t doleti kao strijela ispred Carigrada, koji je upravo podsjedao sa dvije stotine tisuća ljudi. U boju prenagli neki vitezovi zaletiše se predaleko među neprijatelje i pripraviše poraz cijele kršćanske vojske (1396.). Na tisuće sužanja dao je sultan poklati, a za najbogatije vitezove gotovo se isprazniše bogate blagajne zapadne Evrope. Sam kralj Sigismund pobjegne s nekim velikašima po Dunavu na Crno more i nesta ga, dok se opet za tri mjeseca ne pomoli u vjernom gradu Dubrovniku. Sigismund nije se usudio bježati u Ugarsku, jer se bojao, da će izgubiti krunu, ako se odmah poslije boja ondje pokaže. Doista se opet uzruja Ugarska a još više Hrvatska. Na čelu ustaša stupi ugledni vojvoda Stjepan Lacković, koji se nije žacao ni saveza s Turcima protiv kralja. Sigismund se pretvaraše, kao da će se s dobra i lijepa nagoditi sa svojim neprijateljima. Zato sazva sabor najprije u Knin, a kada tamo nije