Učitelj

le freudovštinu u izvjesnoi mjeri potisnuo Adlerizam, koji ie poradi svoje izrazitile socijalne note bio mnogima prihvatljiviji. Iz tog: razdoblja datira zanimiva rasprava od Augusta Cesareca „Psihoanaliza i individualna psihologija” kao i neke rasprave Zvonka Richtmanna te G. Richtera.

Kao posljednia takova filozofska (točnije polufilozofijska) moda u širim krugovima intelektualaca i poluintelektualaca proširio se dijalektički materijalizam, koji ie u Hrvatskoj imao svoju kulminaciju između 1932 do 1935 godine. Među predstavnicima tog smjera umovanja valja istaći osim spomenutog Aug. Cesarca (»Do Quijote iz Salamance, Miguel de Unamuno« 1932) i Zv. Richtmanna ioš i Dr. Božidara Adžiju («Od Platona do Marxa — razvoj sociološke ideje« i drugo), Dr. Mirka Kus-Nikolajeva (Problemi biološke sociologije, 1924 — U međuvremenu, 1937 — itd.), Velika Ribara (Principi materijalističke dijalektike — 19022), Ing. Ivana Brichtu i Dr. Ing. Rikarda Podhorskoge (Nauka, život i tehnika, 1933) i Dr. MI. Ivekovića. Kritički se osvrću na dijalektički materijalizam Dr. Bubanović (Priroda i dijalektika), F. Niedzielski, A. Mužinić i napose Dr. A. Makanec (Marksistička filozofija prirode, 1938).

U najnovije vrijeme. se zamjećuje »moda« ruralizma, koji je gotovo posve autohtoni kulturno-filozofski smjer nazirania pokrenut po Dr. Anti i Stiepanu Radiću a pod uplivom naziranja L. Tolstoja i Mahatme Gandhija (A. H. Žarković, Šarinić Ivo, Predavec, itd.).

Ovdje je potrebno istaći još neke zasebne mislioce i kulturne radnike. Tako se Dušan Grubić u razdoblju od 1919—19953 bavio ponajviše kozmološkim pitanjima („Princip kauzaliteta kao vrhovni · prirodni zakon”, itd.). Boris Vrtar i Zlatko Milković (Život i tvar,

1997) te Dr. Zora Voneš (Empfindende Materie) bave se također fi-

lozofijom prirode. Stanislav Tomić s djelom „Apsolutizam kao religija života” (1919) gdie povezuje prirodonaučne rezultate s mistikom, postao je neke vrste osnivač sekte, koja se nije održala. Dr. DaičevaŽupić Klara i Dr. N. Župić izdali su razne rasprave s teosofskog područia, a Dr. Drago Ćepulić nekoliko eseja filozofsko-historiijskog karaktera. Dr. Ivo Pilar ie opsežnim dielom Borba za vrijednost svoga „lja” (1920), koje zadire u sva životna područia, pokušao dati podstrek za razvijanje individualizma, koji da je u slavenskim krajevima zakržljao: da bi „lijenost i nesposobnost ljudi u zadrugama” odstranio i pobolišao „kakvoću našeg ljudskog materijala”, zato — kaže Dr. I. Pilar — „iznosim ovai skromni pokus filozofije slavenskog individualizma kao teoretski pokus sređenja, harmopniziranja i ojačanja napose hrvatskog a slavenskog čovieka uopće.” Pod individualizmom smatra on u skladu s Masarykom „nastojanje oko što potpunijeg razvitka i usavršenja pojedinačke ličnosti unutar liudskog društva”

Inače je Dr. I. Pilar izdao i vrijednu raspravu o bogomilstvu E). i · razne rasprave o sociološkim pitanjima.

Znanstvena (kritična) filozofija

Kako filozofsku zrelost Hrvata pokazuju jedino predstavnici znanstvene filozofije (ti. takvog filozofirania, koje se kritički osvrće na ostale filozofijske smjerove ili barem vodi računa o ostalim smjerovima, koje je dakle bazirano na stručnom poznavanju filozofijske problematike napose spoznajno-teoretskih problema pokrenutih po

zid aa Za i aa u u L