Učitelj

leg rodoljublja, ako i primitivan, ali nastavniku drag. U fazi profila učenik naičešće i nairađe upotrebliava desni profil. Liievi ostavlja za nuždu, kada crtež traži, da figure budu poređane licem u lice. Faza akcije ili pokreta. Ako učenik želi dati crtežom svoje doimanje o nekom događaju, figure moraju označivati neku radnju, a ne samo da je naznačena njihova egzistencija. Zbog loga treba vježbati crtanje liudi, drveća i živolinia u pokretu. Konja osim u mirnom stavu, Još u galopu, u propinjanju, na paši. Treba risati drvo na vjetru. Čovjeka kako ide, trči, sjedi, skače. Rothe preporučuje ovakovu vježbu u razvijanju osjećaja za pokret. Svi djelovi čovječjega tiela se najedanput izrežu iz četiri puta savijenog papira. Tako se dobiju 4 glave, 4 trupa, 8 nadlaktica, 8 podlaktica, 8 bedara, i 8 gnjatova sa stopalima. Iz tih dijelova se slažu figure u raznim stavovima i kretnjama. Ovakvim vježbanjem se razvija osim osjećaja za kretniu također i osjećai za proporciju. Preporučljivo ie, pažliivo i često viežbanje osjećaia za proporciju, jer po masi dječiih crteža od ranoga djetinistva do prvoškolskoga dana se može opaziti, da ie upravo redovita pojava na njima nesrazmernost, koja se ističe između dijelova i cjeline. »H. Verner objašnjava ovu činjenicu time što u dečjem stvaranju sudeluju osećania. On tvrdi da |e zajednička crta crteža dece i primitivnih naroda, da se ono što je najvažnije, što je crtaču od najivećega značaja, prestavlja veliko, a ono što nije afektivno naglašeno, ili se uopšte izostavlja, ili se tek nagovesti«. (Citirano po R. Lerinc: Mašta maloga deteta). Za primjer nesrazmjernosti iznaša Lerinčeva u spomenutom dijelu kuriozan crtež. Jedna niemačka 6-godišnia djevojčica nacrtala je kako niezin otac jaši konja. Koni ie zaiedno s repom dugačak 2 cm, visok 1 cm, a otac je visok 6 i po cm. Ili. Jedno moje dijete je nacrtalo kako ie vojnik s iedne obale otsiekao glavu voiniku na drugoi obali. (Između njih je rijeka). U ovoj fazi upotrebliavaju učenici razne stilove. Obzirom na oblik figura možemo ih podijeliti na glomazni, sitni, srednji i visoko-uski stil. Dieca glomaznoga stila crtaiu mali broi figura, što izlazi kao logična posljedica neracionalnoga upotrebljavania prostora. Turska zvjerstva će tako prikazati, da je po jedno lice na kolcu ili viešalima, dok će kod djece sitnoga stila biti više lica za svaku pojedinu situaciju. Figure su velike i neproporcionalne. Glavnu pažnju obraćaju na glavu i trup, dok su udovi kao u defektnih stvorenja. Pokrete označuju minimalnom tehnikom. Rade polako.

Od glomaznoga je dopadljiviji sitni stil. Crtež izrađen ovim stilom daje lijep utisak kao cjelina. Sve ie u pokretu, svagdie se opaža život. Crtež vrvi figurama. Pokreti figura su u savršenoi formi. Vidi se da je dijete radilo s temperamentom. Jedini prigovor bio bi, da su pojedina lica prikazana s nešto površnosti, što se tiče vaništine kao odijela, oružia i dr. Ovaj nedostatak ispada kao žrtva pokreta na koji je skoncentrisana sva dječia pažnia. Dieca ovoga stila brzo rađe. Slika bro{| 3 je izrađena sitnim stilom. Prikazuje 4 dahije kako poslije gatania pod Neboišom kulom iure da skupe Turke.

Djeca srednjega stila mnogo polažu na vaništinu figura. Paze da svaki detali na figuri odgovara stvarnosti. Figure se odlikuju plastičnošću, a nema ih ni previše, ni premalo. ilustrira|u umierenim tempom.