Ženski pokret
unutarnje oslobodjenje naći će i žena tek u jednom duševnom, unutarnjem pokretu, a ovo posljednje i jest važno. Važno je jednako za muškarca kao i za nju, i riješiti će ih obojicu bijede koja je nastala ondje, gdje je ona navijestila njetnu neprijateljstvo, a muškarac je tražio vlast nad njome. Zamislite jedno društvo, koje je provelo sve ono što slijedi iz religije komunizma, i zamislite ženin položaj unutar toga društva. Položaj bi doduše bio mnogo drugojačiji nego je danas, ali puno bi toga još ostalo neriješeno. Treba se samo zamisliti u to, i postati će jasno sve опо što žene moraju da učine same iz sebe, i kao cjelina. * * Imajte na umu, da je žene pokrenuo onaj osjećaj poniženja. Svaki onaj, koji je jedamput doživio poniženje, shvaća težinu te riječi, i shvaća je više od onoga, koji nikada, nije bio ponižen. Zato će ona kad se oslobodi poći i dalje. Onaj koji je prešao poniženje morat će da se bori protiv njega i onda kad sam ne bude više trpio. Zato vjerujem, da će jednom, kad žene dodju do svoje svijesti biti baš one, koje će žilavo i do kraja tražiti uništenje društvene bijede uopće. Žena će ono, što se zove socijalnim radom osjećati kao svoj kategorički imperativ, i razlog će joj biti taj, da radi tako jer je takova njezina etika. Tragovi se te činjenice, koja zapravo već i postoji, mogu naći u njezinom svakidanjem životu. Tek to onda više ne će biti karitativni rad bez sistema. Za socijalni rad treba princip, treba nacrt, i treba da onaj, koji taj rad obavlja i te kako drži pred očima ono što želi. Da to bude moguće mora svaki da drži na umu i svoj smjer. Žena, dok još nije imala svoga svjesnoga smjera, ona nije mogla u socijalnom radu da poda nešto, što bi bilo od vrijednosti. Tako se može rasumjeti da je dosadašnji karitativni rad bio bez smjera, i da se gotovo i nije mogao nazvati socijalnim. Po svojoj tradiciji, po svome biću, ona će stati ondje, gdje se bude uništavala bijeda, da provede za čovjeka njegova prava, i da se onda više toliko ne ponižava i da se toliko ne trpi od nemaštine, od bijede i od nasilja. Jer žena je napokon po suštini principa, što ga ona prestavlja odredjena osjećajem, koji joj daje da zaniječe sve ono, gdje se ubija čovjek. Pa i onaj karitativni rad, koji se mjestimice čini kao nešto besmisleno i besciljno, može se uzeti kao nastojanje onoga, koji
4
Žc n a
153