Ženski pokret

ubeđeni i iskren pobornik za mir: naoružana sila ne može i ne sme biti sredstvo za održavanje mira, i da je u tome pogledu dovoljno ono, što je u paktu Društva Naroda, član 16. Medutim, francuski pretsednik vlade tražio je da se prošire odredbe pakta, koje se odnose na odbranu i kažnjavanje onih država, koje bi započele rat. Većina je bila za naziranje Herriota. Kao obično, celo pitanje o sigurnosti je bilo predato naročitoj komisiji, koja je izradila takoznani »Ženevski protokol«, prvi pokušaj za međunarodni pakt sigurnosti. U tome paktu, koji je propao usled otpora Engleske, bio je proglašen arbitražni sud za internacionalni princip i protumačio je pojam napadača, za kojeg je označen onaj koji u primeru konflikta odbije arbitražni sud. Ali, pored tih pozitivnih strana bar u teorijskom tumačenju važnih pojmova imao je odredbu da može Društvo Naroda većinom glasova zaključiti rat za kaznu; protivu te odredbe se pobunila Engleska, jer nije želela da bude suviše uvučena u političke konflikte kontinentalne Evrope... Ženevski protokol je ostao mrtvo slovo.

Drugi pokušaj da se sigurnost država garantuje internacionalnim paktom jeste Kelloggov ili Pariski pakt. Put koji je doveo do toga pakta je, obzirom na zavisnost političara, od demagoških parola veoma interesantan -- ali svejedno, on je ipak jedna realnost. Potpisan je bio u Parizu 27 augusta 1928 godine na veoma svečan način. Taj datum je važan i radi toga, što je tada posle godine 1871 pivi put došao u Pariz radi jednog svečanog internacionalnog akta jedan nemački ministar spoljnih poslova, i to Stresemann, jedan od iskrenih pobornika za pomirenje Evrope. Stresemann je bio od francuskog naroda primljen veoma srdačno kolika promena! Kad se nemačka delegacija koja je došla na versaljsku konferenciju mira vraćala godine 1919 kući, bila je napadnuta kamenom, a ovoga puta ovacije! Znak, da je francuski narod zaboravio na mržnju,. što je od ogromne važnosti za međunarodni mir. Pri potpisivanju pakta prisutan je bio i Kellogg održao je Briand veoma značajan govor. Rekao i između ostalog: »Na oča celoga sveta se prvi put potpisuje svečan akt koji obavezuje čast velikih naroda i koji bez pridrška osuđuje rat kao sredstvo nacionalne politike, rat u njegovoj najspecifičnijoj i najstrašnijoj formi, t. j. namerni rat, egoistički rat. Takav rat, koji je ranije važio kao izliv božjeg prava i koji je živeo u internacionalnoj etici kao privilegija suverenosti takvom ratu jednom je pravno oduzeto ono, što je bila njegova najveća opasnost: legitimnost. Od sada je žigosan kao protivupravan, podložen je režimu prave bespravnosti, koja ispostavlja kršitelja tome da ga se svi odričemo i da ga možda čak svi mrzimo. Pribegavanje ratu zadeto je u njegovom najdubljem bistvu. Ne sklapamo defenzivne organiacije protivu ove strahote, nego sklapamo organizaciju da satremo zlo u korenu. Time će opravdanost da se pribegne ratu kao sredstvu svojevoljnih i sebičnih akcija prestati, i prestaće latentno ugrožavanje ekonomskog, političkog i socijalnog života naroda. Oslobođeni takvog ropstva, narodi koji su pristupili novome paktu, postepeno će se navikavati da više ne vežu pojmove »nacionalni prestiž«, »nacionalni interes« sa silom«. Najlepša nada izrečena najlepšim rečima jeste ova poruka Brianda narodima, koji su vezali svoju čast za Kelloggov pakt. Da li će se narodi u istini bar postepeno navikavati na novo shvatanje nacionalnog prestiža i interesa? Ako su štogod naučili iz poslednjih godina, oni će taj napor učiniti, ako nisu ništa, posle će morati plaćati još skuplje nov put za učenje. Kelloggov pakt je jedno svečano obećanje za sprovođenje istinske sigurnosti, ali nije još istinska garancija. Šta treba da se radi da on postane »magna charta« sigurnosti za narode celoga sveta? Na to pitanje lepo odgovara u poslednjem broju revije »Panevropa« njen pokretač i najoduševljeni borac za sprovođenje ideje o Panevropi, Coudenhove -Ka-

lergi. On kaže: »Od kako je propao Ženevski protokol sve države Evrope su potpisale dokumenat ogromne važnosti: Pariski pakt. U tome paktu su se odrekle osvajačkih i napadačkih ratova, da ne bi zauzele stav u pitanju revizije ugovora o miru. Sve buduće rasprave o sigurnosti, koje će voditi Evropa, moraju smatrati ovaj pakt za izlaz i moraju ga dopuniti. Prvi korak da se evropska sigurnost utvrdi jeste zato solidarna garancija Kelloggovog pakta od strane svih evropskih država. Evropske države treba svečano da prime obavezu da će braniti zajednički svako kršenje Kelloggovog pakta od kojegod evropske države. Ako bude stvoren ovaj zajednički front, evropska sigurnost je zagarantovana i put slobodan za razoružanje, jednakopravnost, reviziju ratnih dugova, za zaštitu manjina i za ekonomsku zajednicu: jer ni jedna država neće imati drskosti da napadne evropsku koaliciju«. Ljubljana.

Štebi Alojzija.

Jugoslovenskl ženski savez v Ljubljani za učiteljice

V imenu Jugoslovenskega ženskega saveza se je zglasila 11-II. deputacija: gge. Franja Tavčar, ppredsednica saveza, Angela Vodetova, predsednica Društva slovenskih učiteljic, Cirila Štebi - Preško, tajnica saveza, pri banu Dravske banovine in mu izročila sledečo izjavo : Jugoslovenski ženski savez ugotavlja, da so bile po očitkih in obtožbah, ki so jih izrekli nekateri banski svetniki na prvi seji banskega sveta o učiteljstvu prizadete predsvem učiteljice. Izjave gospodov banskih svetnikov so izzvale ne samo med učiteljicami nego med vsem slovenskim ženstvom neprijeten utis. Obdolželi so po krivici stan, ki to najmanj zasluži. I. V Jugoslovenskem ženskem savezu učlanjena društva konstatirajo, da so našla vedno največjo oporo v svojih članicah učiteljicah, ki pri vseh društvih aktivno sodelujejo. Opozarjamo samo na »Kolo Jugoslovenskih sester«, ki ima po deželi nad 30 podružnic, katere najbolj uspešno delujejo v kulturnem, socialnem in nacionalnem pravcu ravno v onih krajih, kjer se udejstvujejo kot glavne delavke učiteljice. Res je, da širša javnost tega tihega dela ne zapazi, ker se vrši često v skromni obliki in ker reprezentačne funkcije nosijo navadno druge žene, ki so v družabnem življenju na vidnejšem mestu in zato žanjejo tudi večje priznanje. Kdor pozna naše razmere po deželi, ve, da so učiteljice vedno delale in delajo v okolščinah, ki so zelo težke; često nimajo niti najelementarnejših pogojev za obstoj (stanovanje, hrana itd..) pogled tega jih hočejo pogosto lokalni faktorji, ki se razlikujejo po svojem mišljenju, vpreči za svoje sebične svrhe a ne za spolšno dobro. Če so hotele delati stvarno in nepristransko, so jih ubili duševno, še več, celo njihova gola eksistenca je bila čestokrat ogrožena. Obžalovanja vredni izpad banskih svetnikov je bil samo jasen odmev prošle dobe, ko so razni strankarji smatrali učitelje za svoje hlapce in priganjače, a prepričane smo, da bi tvrditve gg. banskih svetnikov ne mogle obstati pred objelctivno kritiko. Dejstvo. da je nameščenih več učiteljic kot učiteljev, šoli nikakor ni v kvar, saj je predvsem vzgoja tisto polje udejstvovanja ženinega, kjer je ona najprimernejša delavka. Kjer pravilno cenijo važnost ženskega dela, dajejo celo prednost ženi. Ona ni samo na mestu, kjer se mora vestno vršiti stanovska dolžnost, temveč dela tudi preko tega dostikrat celo brezplačno v gospodinjskih šolah in tečajih, sploh povsod, kjer gre za izobrazbo žen. Ljudstvo ceni to delo in ga upošteva ter z veseljem in zadovoljstvom gleda na učiteljico, ki ćlela v njegovi sredi, povsod, kjer ni vpliva neodgovornih faktorjev. II. Poleg tega so izrekli gg. banski svetniki očitke proti omoženim učiteljicam. Ti očitki bodo takoj brez pomena, ako se bo pri nameščanju postopalo samo po zakonu in se ozi-

ralo predvsem na kvalifikacijo in službena leta, torej na ono, kar je bistveno. Najiskrenejša želja vsega vestnega učiteljstva in tudi slovenskega ženstva je, da se odklanja svaka protekcija. III. Jugoslovenski ženski savez zavrača ponovno očitke in obtožbe gg. banskih svetnikov o učiteljicah ter prosi merodajne faktorije, naj to važno delo, ki ga one vrše med narodom, uvažujejo, kakor zasluži ter posreduje, da se imenuje za člana banskega sveta tudi zastopnica slovenskih učiteljic.

Рад „Женских Покретa”

Сарајево. На женској гимназији у Сарајеву професор књижевности гђа Љепава дала је о св. Сави ученицама VIII разреда тему „Жена некад и сад”. Најбоље израђену тему управа школе је решила да награди. Изабран и награђен је рад Наде Чубриловић, који приказује развитак и стање југословенске жене. Госпођица је прочитала свој приказ на светосавској академији пред много омладине и њених пријатеља, међу којима су се налазиле и претставнице сарајевског Ж. П. Одушевљене разумним и правилним схватањем феминизма, нарочито вером у његову потребу и коначну победу, чланице Ж. П. сазнале су од гђе Љепаве да су изузев једне - и све остале ученице тему у истом смислу обрадиле (деломично не вежући се за прилике само код нас). Сматрајући корисним и са своје стране помагати овакав рад средњешколске женске омладине, сарајевски Ж. П. је на предлог своје управне чланице Драгице Кораћ закључио сваке године о 1-ХII (дану уједињења) наградити са по 200 дин. најбољи paд, из подручја женског питања, у последњим годиштима женске гимназије и женске учитељске школе. Усмени пристанак од стране гг. директора ових завода Ж. П. вeћ је примио, и нада се да му у тој корисној акцији као и у формирању жириа, у којем треба да је заступљен и Ж. П. и надаље неће правити сметње. Загреб. Женски покрет у Загребу је одржао озе зиме много предавања, која су увек добро посећена. 2 фебруара предавала је потпретседница београдског Ж- П. госпођа Милена Атанацковић о „Друштву Народа”. Љубљана. На последњем друштвеном састанку љубљанског Ж. П., 5 фебруара, реферисала је госпођа Минка Говекар о књизи др. Богољуба Константиновића „Проституција и друштво”. После исцрпног и темељног реферата се развила веома жива дебата. Београд. У Женском клубу у Београду 14 т. м. одржана је уобичајена чајанка, на којој је гђа Ризнић рецитовала песме г. Симе Пандуровића, а г. Вељко Петровић је читао своје приповетке. Гђа Ризнић је имала веома леп успех, а такође и г. Вељко Петровић је начинио дубок утисак својом приповетком. Чајанка је потпуно успела и показује ванредно леп начин међусобног упознавања и зближења свих чланица Женскога покрета.

Žene v poklicu so odveč

V današnjem uvodnem članku obravnavamo vprašanje o ženi, ki izvršuje samostojen poklič in kratko navajamo nekoliko primerov, ki nas silijo k največji pozornost. Tudi v Nemčiji so pričeli zaradi velike brezposelnosti zopet navijati staro pesem, da je ženi najlepše med kuhalnicami in lonci. V nemškem parlamentu je predložila gospodarska stranka, Ri ni zelo močna, sledeči predlog, ki je naperen proti ženam: pri vseh državnih in samoupravnih oblastih je treba skrčiti nastavljanje žen na najnižjo mero; žene, ki so nastavljene v državni in samoupravni službi na moških mestih, je treba takoj odpustiti iz službe in zadržati samo one, ki skrbe za svoje starše in one, ki nimajo drugih sredstev za življenje; vsem zakonskim

ženam državnih in samoupravnih uslužbencev in upokojencev je zabranjeno, da bi izvrševale katerikoli poklic. Nemška vlada še ni razpravljala o tem predlogu, ali v javnosti so nastopile že vse velike strokovne ženske organizacije proti izvedbi predloga. One poudarjajo da ni samo škodljivo, ako se predlog uresniči, temveč da je že sedaj ustvarjena med ženami atmosfera, ki skrajno nepovoljno deluje ravno na zakon (brak). Bivša poslanka, znana dr. Marija E. Lüders pravi vlogi, ki jo je poslala nemški državni stranki, sledeče: »Z vsem poudarkom moram svariti, da se zopet gre po potu, ki se je že enkrat izkazal kot nevaren za obstoj zakona in družine. Ko so se pojavile vesti o reduciranju žen, so se takoj mnogi premislili, da bi stopili v zakon in so preklicali celo že napovedane zveze. Še več! Zakonski z deco so se ločili samo zato, da ne bi žena izgubila službe, ali naravno da vsi ti niti ne mislijo, da bi živeli ločeno, ampak žive v konkubinatu. Povsem razumljivo je, da žive ljudje v teh prepovedanih zvezdah v večnem strahu pred nezakonsko deco in v nevarnosti, da bodo zaprti, ako se poslužijo odprave ploda. Mislim, da ni potrebno opozarjati na duševno depresijo, pod katero žive vsi ti in da ni potrebno, da opisujem stanje, ki nastane pri prehodu iz normalnih prilik v povsem nenormalne. Tudi s stališča populacijske politike so takšne odredbe nezmislel, ker naravnost silijo k zvezam brez dece. In končno ne more prezreti noben pameten človek dejstva, da vpliva fakt pravne ločitve skrajno škodljivo tudi na one, ki imajo najpoštenejši namen, da vztrajajo tudi po ločitvi v zakonski zvestobi in da hočejo vzgajati deco skupno eventuelne izkušnjave imajo v teh prisiljenih pravnih ločitvah najboljšo podlago«. Tako torej govori izkušena žena in mislimo, da so njeni argumenti, ravno kar se tiče zakonskih zvez, res neovrgljivi.

Kraljice lepote

U poslednje se vrijeme nažalost svuda na svijetu uvriježio jedan običaj, protiv kojega bi se morale buniti sve žene iz više razloga. Svaka žena, koja shvaća da joj je jedna od prvih dužnosti, da u sebi uzgoji čovjeka, mora da s ogorčenjem gleda kako se nekoje njene sestre ponizuju, izlažući se odjevene ili neodjevene očima muškaraca, o kojima ovisi hoće li ih proglasiti lijepima. Da budu uvrštene u njihov broj, one su spremne da dopuste, da im se u tančine premotri čitavo tijelo, jer o konačnoj presudi njihovih sudaca ovisi hoće li biti nazvane kraljicama ljepote. Želja za tim da budu bar u jednom smislu medu prvima, toliko ih zaslijepljuje, da ne vide kako takvo natjecanje vrijeda dostojanstvo žene i eventualni ih uspjeh u njemu može samo poniziti. One toliko obnevide da ne shvaćaju ni to da nisu drugo nego igračka u rukama špekulanata, koji time što njihova napola gola tjelesa predstavljaju užoj ili široj publici zarađuju pare пе vodeći brigu o tome kako će njihovo izlaganje djelovati na njih same i na masu, kojoj ih predstavlaju. One se toliko dadu zaslijepiti svojom taštinom, da ne misle šta će biti od njih, ako se ne ispune obećanja onih, koji ih guraju u takve utakmice, one toliko gube moć presuđivanja da ne vode računa o tom, kako će se opet moći vratiti u skromnu sredinu, u kojoj su uzgojene, kad ih se jednom iz nje istrgne. Sve one djevojke, koje se na taj način dadu zaluđivati neka čuju kakva je dosada sudbina snašla takve »kraljice« : Miss Poljska je bez traga isčezla, po svoj prilici je svršila u kakvoj javnoj kući. Miss Rusija se u Americi toliko zadužila, jer je trebala novaca za život kakav odgovara njenom »kraljevskom dostojanstvu«, da je bila zatvorena tako dugo dok se nisu našli prijatelji, koji su sakupili svotu novaca, kojom su je otkupili. Miss Mexico je ubila svoga muža, Miss Velika Britanija je također svršila u zatvoru, jer si prisvojila nekoje predmete iz raznih dućana koji su joj kao

Strana 2

„ŽENSKI POKRET"

Broj 3—4