Ženski pokret

несумњивост да ce, у новијем времену, пацифистичке организације множе; тако се у XIX веку оснивају у Европи и Америци друштва етичко-социалнога смера, која у свој програм уводе, као једну од главних тачака, рад на одржавању мира међу народима. Сличне установе подигнуте су на широј бази, у нашим данима. При свем том, оне ипак нису успеле да остваре веома озбиљан смер ради кога су постале: тако, н. пр., на хашкој конференцији није извршено опште разоружање, а нема вероватноће ни да ће Лига Народа данашњице доиста решити међународне сукобе дипломатском вештином. Тај неуспех се своди na површинско дејство ових организација. Наиме ствар о којој говоримо не унапређује се битно од овог или оног дипломатског потеза, него од лечења корена зла што постоји у људским односима, од оплемењавања и озаравања човекове душе, обично усредсређене на личне изгледе, а слепе и глуве за све алтруистичке осврте. Требало би, бар у садашњости, да пацифистичка идеја има за присталицу свакога истински просвећенога човека који зна да у рату не само ћуте закони и музе, него у њему и њиме кочи и сваки човечни, културни и научни елан. Овде се намеће примедба да наука своја најбоља усавршавања и изуме ставља на расположење државама, и да, на тај начин, омогућа-

ва да ce у ратовима све непоштедније уништавају читаве масе људи. Пред овим мучним изгледом, не остаје нам ништа друго него да се тешимо веровањем, како he унапређење не слепе механизације живота, него еминентно продушевљене научности, припремити услове за мир. Јер, према самоме појму, прогрес културе имао би да буде поглавито управљен ублажавању безобзирности и агресивновсти човека према човеку и народа према народу. Ми мислимо да из страховитога круга узајамног пригушивања и истребљавања, човечанство може да се спасе једино снажењем филозофскога и научнога сазнања и јачањем правих религиозних осећања. На тој подлози, чини нам се да постоје два пута ка достизању истински пацифистичкога становишта, далеко наднесеног над безизлазношћу гушења у срединама где сваки човек и сваки народ лудачки јури за утваром сопственога славољубља, нимало не мислећи, при томе, да, сем њега, постоји и ко други. Први пут је трансцендентан: њиме се упућује онај ко је апсолутно изгубио интересовање за земаљске догађаје, због тога што их је упознао као празне, безначајне и недобротворне, и ко се сав окренуо неком вишем религијском или метафизичком принципу. Људи овако исцељених душа, откинути од уклетости трвења у простору где ваља отимати не само своја права,

него и свој опстанак, јесу пацифистички настројени у највећој мери; они не замећу кавгу ни са киме, и не примају поводе за разрачунавања ни од кога, јер им ништа од таштих земаљских достигнућа није ни потребно. Тако су прави, доиста сублимирани мироносци, једино људи потпуно посвећени каквом изванземаљскоме идеалу, људи који су за увек превазишли свет множине и варљивости. До другога пута ка остваривању мира, мање радикалног али зато ближег нашем земаљскоме животу, долази се опет помоћу улажења у религијске и филозофске истине. Само, у овоме случају, алтруизам је везан за делатност у оквиру учествовања у законима и збивањима овога света. Људи, дубоко прожети истином како им је прва дужност да осигурају себи и својим ближњима мирну егзистенцију, свесно he подизати темеље једне душевне етике, чије ће прво начело бити неприкосновеност свакога човека, без изузетка. Из оваквога морала произлази, као његова нужна последица, једна политичка доктрина која ће прогласити да свака држава, пространа исто као и мала, има подједнака права на самосталан и слободан живот и на непритешњени развој. А тек кад култура добије етичко обележје изчезнућe опасност да се технички проналасци искоришћавају за уништавање и истребљавање људи. Наше је уверење да је само просветљена

свест у стању да обузда егоистичне и отимачке инстинкте човека и народа, и да их уједини у заједничкоме раду на општем добру. Само мудрошћу и вером припитомљени човек моћи ће да успостави, сходно овосветским могућностима, релативан мир који, разуме се, никад неће бити неодступно поштован, јер ћe се човекова природа, много пута, и даље отимати и испод контроле свести и самилости. Али велика ћe ствар већ бити постигнута, ако се у будућности бар избегне по нављање крвавих и пустошних ратова, све ако се у њој и не оствари онај од Христа проповедани идеални мир на земљи. Тако ће раздањавање опако сплетених односа међу људским бићима, појединачно и у државама, моћи да се изведе само помоћу улажења у онтолошке и козмолошке битности, и помоћу високих моралних ориентација за практично поступање, из њих изведених. Отуда би, од почетка историје до данас, људима и народима далеко мање штете било нанесено, да су се у државама слушали савети узвишених пророка и мудраца. И отуда се изгледи за будућност могу побољшати само ако се у данима што наступају поверује њима, пре него свима другима, јер су они једини и позвани и оспособљени да исцеле свет миром.

Ženski rad izvan kuće i dvostruko zvanje žene

Za predašnjih vremena t.j. prije 50 godina, uvaživši prilike našega naroda i naših krajeva, što uostalom vrijedi bar u glavnom i za ostale narode Evrope, bilo je 95% udatih, a samo 5% neudatih žena. Ovih 5% neudatih žena pretstavljalo je tako malen broj nezbrinutih žena, da nije nastao nikakav problem o njihovoj sudbini. Ove su neudate žene živjele u bližim ili daljim rodbinama, jer ishrana pojedinca nije prije 50 godina značila onaj potrošak, što ga znači danas; ili su živjele od utednja svojih roditelja, jer su ljudi nekoć mogli doduše laganom i dugotrajnom štednjom steći mali kapital, što je u današnjici mnogo teže, u mnogim slučajevima nemoguće, jer je današnja zaslužba tolika, da jedva pokriva potrebe, a još češće i nedostaje za najrpimitivnije potrebe; u nekim državama bile su određene stavke u budžetu za pripomoć starijim nezbrinutim devojkama; a najmanji broj žena, tako neznatan broj, da se te žene nije ni zamijetilo, radio je u trgovini ili obrtu. Posljednjih 50 godina prilike su se počele mijenjati, a zadnjih 20 godina tako su se duboko izmijenile, da su nastali novi i teški problemi time, što su žene ušle u sva zvanja i sve pozive. Promotrimo li razloge tom zaposlenju žena, naći čemo u glavnom dva kompleksa razloga. 1. Danas je postotak neudatih žena ne 5% kao kod naših baka, nego 50% i više, i to u svim državama Evrope. Prema statističkim podacima gotovo svih država svijeta postoji daleko veći broj žena nego li muškaraca. Od čega da žive te žene? Udati se ne mogu, živjeti moraju. Kruta nužda natjerala je žene bez razlike na društveni položaj na rad. Nišu to željice i hirovi ženski, kako mnogi vole prikazivati ulaz žene u rad, nego taj u1az diktira tvrdi i teški današnji život, koji ne poznaje više nekadanje romantike, kavalirstva i obzira prema ženi. Realni današnji život tretira Ženu samo kao brojku isto kao i muškarca; nameče joj iste, a kad je i izvan kuće zaposlena, i veče dužnosti. Međutim, kad dolazi do izbora između muškarca i žene za uposlenje t. j. do prava na rad, onda se ženski radnik ne prima, jer je žena. Dakle dužnosti jednake, katkada veče, a prava nikakova. Tu ulazi feminizem sa svojom borbom nastojeći popraviti, olakšavati, ublažiti taj teški put do rada, koji je u-

vjerovan krutom ekonomskom nuždom života. 2. U historiji nailazimo u svim vijekovima na žene, i ako na mali broj, koje su tako živo željele raditi na ma kojem domenu ljudskog zaposlenja, da su često uz najveće žrtve i napore prodrle jaki zid tradicionalnog shvačanja, razvile svoj rad na području obrta, industrije, nastave, umjetnosti itd., sebi na zadovoljstvo a ljudskem društvu na korist. Ako nastajanje ovih žena za uposlenjem nije uspjelo, morale su takve žene krenuti tradicionalnim putem i udati se. Te žene, koje je srce vuklo na drugo polje rada, nisu mogle vršiti dužnost žene i majke s onom vedrom harmonijem, koja je prvi uvjet zdravoga braka i bez koje je brak pust i prazan.

Slučajevi zaposlenja žena u prošlosti bili su sporadični. Za vrijeme rata morale su se žene od nužde prihvatiti svakoga rada. Žene su radile poslove na takovim područjima, za koje se nikad ni pomisliti nije smjelo ni moglo, da bi žene bile kadre obavljati ih. Žene su obavljale teške poljske radove, koji zahtijevaju največu izdržljivost kao plužene, košenje i dr., obavljale naporne i odgovorne službe bolničarki radeći često bez odmora dane i noći, bile zaposlene u tvornicama municije itd. Ali i mimo rada u ratu, gdje su žene pokazale mnoge sposobnosti, a same osjetile zadovoljstvo nad radom, ima u posljednjih 30 godina sve veći broj žena, kojima je rad izvan kuće životna potreba, živa i jaka želja. Tko smije ženi osporiti pravo na rad? Jedan od principa feminizma jest, da svaki čovjek, bio muškarac ili žena, ima pravo na rad. To se pravo na rad ne može i ne smije nikome poreći. To pravo na rad ima svatko bez obzira na svoje materijalno stanje. Često se čuju krivi i jednostrani sudovi, da žena, koja živi u materijalno sredenim prilikama, nema prava na rad. Tko je kada zamjerio povoljno situiranem muškarcu, što vrši bilo činovničko zvanje bilo koju slobodnu profesiju ili koji obrt? To nije još nikome palo na pamet. Šta više, svijet gleda s nekim omalovaževanjem na muškarca, koji provodi život u neradu. Eto tamo gdje se muškarcu zamjera nerad, tamo se ženi u istom položaju zamjera rad. Čudnog li mišljenja! Dakle u jednu ruku kruta nužda, a u drugu ruku živa potreba za zaposlenjem jesu onaj movens, koji vodi Ženu na rad izvan kuće. Tko zamjera obim ovim radnim tipovima žena rad, taj, ili je slijep kod očiju ili svjesno neće da prizna, da je rad žene nužna posljedica današnjeg ekonom-

skog stanja. Svijet se nakon rata začudnom brzinom snašao u ogromne izmjene tehnike, industrije i obrta i novih naziranja na svijet i život. Samo s izmijenjenim mentalitetom žene, koji su uvjetovale samo životne potrebe, neče da se veliki dio svijeta sprijatelji. Jedna se zamjerka često čuje i ponavlja, naime da žene rade iz „luksuza« i da preuzete dužnosti vrše površno. Izbrojite među manuelnim i intelektualnim radnicama one, koje rade ne iz nužde, ne iz unutarnje potrebe, več za svoj luksus, pa čete izbrojati jedva 1%. A ako žene preuzete dužnosti ne obavljaju zdušno treba da se zamijene savjesnijim radnicama, isto dakako trebalo bi postupiti kod muškaraca! Kod namještanja radne sile trebalo bi uopće da odluči kvaliteta, a ne spol radnika, kod jednake kvalitete trebalo bi da odlučuju momenti kao starost, potreba izdržavanja veče porodice, mogućnost druge zarade i sl.

Nakon sveg ovog razlaganja vrlo je jednostavan odgovor na pitanje: može 11 žena vršiti dužnosti u kući kao majka i kućanica i izvan kuće kao manuelna ili intelektualna radnica? Po svom primarnom pozivu žena treba da bude mati. Ali u današnje vrijeme veliki postotak muškaraca ne, može smoći toliko, koliko je potrebno za život porodice. Žena mora jednako zarađivati, da omogući porodični život. Drugoj je ženi životna potreba, da uza svoje po prirodi dodijeljene dužnosti vrši i neki drugi posao. Ova nužda, odnosno ova potreba za radom daje ženi energiju, da svladava jedan i drugi poziv. Svakako se mora priznati, da dvostruki poziv stavlja velike zahtjeve na Ženu: sposobnost raspodjele posla, otporne živce, zdravu tjelesnu konstituciju i last not least mora vladati u takvoj porodici istinski i srdačni sporazum. Veliki broj današnjih brakova, u kojima je žena ili manuelna ili intelektualna radnica, a koji se broj svakim danom sve većma množi, dokazuje, da je žena kraj zdrave konstitucije i otpornih živaca kadra izvršivati oba poziva. Nove prilike, društvene, socijalne i ekonomske dovele su Ženu utaj položaj. Taj je položaj nesumnjivo težak. Slaba žena neće izdržati napore dvostrukog zvanja. Ona če podleči. Zdrava žena afirmirala se u dvostrukom zvanju. Hoće li se žena očeličiti u tom radu, a športovi stvaraju za to najbolje preduvjete, ili će biti štete za njen organizam i za buduća pokoljenja, ne može se još danas reći. To će pokazati budućnost. Zagreb

M. G.

Odložen kongres Internacionalne Alianse za žensko volilno pravico

Internacionalna Aliansa za žensko volilno pravico je sklenila: „Predsedništvo Internacionalne Alianse javlja, da je moralo, žal, vsled ekonomskih razmer v celem svetu odložiti 12. kongres, ki bi se moral vršiti v aprilu 1. 1932 v Ateni. Ta sklep je sprejet na podlagi 2/3 večine organizacij, ki so všlanjem v Aliansi in katerim je bil izročen sklep na glasovanje. (Op. uredništva: Aliansa Ženskih Pokretov je glasovala za kongres). Ker je bodočnost popolnoma nesigurna, se odlaga kongres za nedoločen čas, ali predsedništvo upa, da se bo ekonomski položaj v doglednem času izboljšal in da bo zato mogoče, da se v kratkem nadaljuje s pripravama za kongres.”

Josefa Joteyko, istaknuta poljačka naučna radnica psihološkinja

Pred godinu dana izašao je u jednom svesku II, III i IV broj Poljskog Psihološkega arhiva, koji obasiže oko 200 stranica, a sav je posvećen naučnom radu jedne žene. Josefa Joteyko umrla je prije dve godine u Varšavi, a pokopana je sa počastima, kakve su se rijetko kada iskazivale jednom naučnom radniku, a još ređe ženi. Cjelokupan prikaz njenoga naučnoga rada izašao je tek pred kratko vrijeme, jer je tek posle dužeg prekida počeo opet ponovno da izlazi Psihološki arhiv, kome je ona bila redaktorom i utemeljiteljem. „Teško je bilo da se nađe netko, tko če nastaviti posao, kojega je ona tako oduševljeno vodila” veli nova redakcija toga časopisa uvodeći ga ponovno u život. „Budući da vrijednost čovjeka znademo da mjerimo po njegovim djelima, moći ćemo da spoznamo, što je Josefa Joteyko za nauku značila. Ona ie ostavila i nju i nas, ali još uvijek živi među nama”. Nakon njezine smrti bilo je jednom posebnom odboru stavljeno u dužnost, da prikupi sve podatke o njenom životu i da skupi sva njena djela, da se o njima uzmogne donijeti potpuni prikaz. Nije čudo, da je za to trebalo toliko vremena, jer je rad te žene bio toliko plodan, da on u tom smislu čini jedan rijetki izuzetak u naučnom svijetu. Ta je naobična žena dospjela, da za svoga života izda oko dvije stotine i pedeset radova izašlih u posebnim knjigama

Ширите „Женски покрет"

Вгој 21-22

ŽENSKI POKRET

Strana 3