Ženski pokret

lju i suzama njenog naroda? Prikazuje Ženu s krilima u najvećem elanu punu muške hrabrosti i zanosnog oduševljenja? Podignut u spomen naše zahvalnosti Francuskoj. Čudna stvar! Ta Francuska koja u pogledu političkih prava za Ženu pretstavlja jednu od najnatražnijih zemalja, baš ta Francuska ima veliki deo svoga kulturnog položaja da zahvali svojoj ženi. Toliko mnogo čistog, idejnog zanosa nema možda ni u jednom narodu kao baš kod njih i to koji put više kod žena no kod muškaraca. I ma koliko se svet potsmevao, jedno ipak stoji: francuski patriotizam razhudila je žena sa svim svojim zanosom mladenačke duše. Jedna devojka je morala da se opaše oružjem pa da uzvitla barjakom slobode, da bude spaljena, da se iza toga raskomadana i iskidana zemlja ujedini i shvati, da i kod kuće i u svetu treba da pretstavlja samo jedno. Krećem dalje. Sa jednog puteljka otvorilo mi se more. Široka terasa. Na njenoj ivici nekoliko taninih borova kao da dubinom svoje boje podržavaju svod ; nekoliko svetiljaka, put. Bokori ruža što tiho sanjaju, a dole voda. Široka, daleka, kraja joj se ne vidi. Tamnosiva tamo negde spaja se s nebom. Brodici se zahuktali pa jure prevozeći sa sobom sve one male ljude što se žure da stignu kucama pre no što padne noć. Sve mi se čini kao da gledam jedno moderno pozorišno parče u kome se sve odigrava na brodu koji prevozi ljude s ovog sveta na onaj, a da oni toga ni svesni nisu. Tako su mali, a tako lepi i gotovo bih rekla, dobri su ti brodovi. Koliko samo tona briga, misli, osećaja i želja nose u sebi. Gledam njihovu crvenu i žutu svetlost, pa mi se čini kao plamičak duše što titra po toj vodi, koju tako sigurno režu. A tamo s leve Strane prosulo se hiljadama svetiljaka nad ogromnim zalivom. Ah, što je to lepo! Negde hukti željeznica. Veliki je most sav rasvetljen, no ne vidiš mu ni početka ni kraja, kao da najednom izbija iz atmosvere i nevidljivo se negde spušta na zemlju. Svetiljke podrhtavajo. Ne vidite ljude što se kredu međ’ njima i ne vidite ono zlo što nose često na sebi. Raduje vas samo što znate, da tu u vašoj blizini drhće život. Tama, tišina, nigde nista. Čak ni mikrofona! Kao da se same duše tvari šetaju po Kalimegdanu. Najednom zaruknu brod. Materijalni život dakle ipak postoji! Silazim niz široke stepenice. I najednom mi se pričinja kao da to ne idem više ja, no da umesto mene ide ona žena sa spomenika, — mirno, sigurno. Dostojanstveno kao ono francuski kraljevi, kad su se spuštali niz versajsku terasu. Sve se sklanjalo, da ih prepusti. Kuda li će? Zavija, zaobilazi, zastaje, gleda. I ide sve dalje napred. Tamo daleko na taninom horizontu, gde se ništa ne razabire, dugačka je pruga

svetlosti. Je li se Kolumbo više obradovao, kad je posle dugog traženja ugledao kopno? Ona duboko udahne. Obazre se. Nad njom visoko, visoko, samosvesno i ponosno stoji Pobednik. S vrha Kalimegdanskog grada pozdravlja on sve putnike iz blizih i dalekih strana, kao statua Slobode na ulazu u njujoršku luku. I zar to nije karakteristično? Na ulazu u našu prestonicu pozdravlja svakog stranca muškarac: miran, samosvestan, uveren, da je on pozvan da primi lavorike za sve kulturne tekovine svoje zemlje. Ali ko je zašao samo malo unutra, taj je susreo Ženu sa spomenika: punu poleta, punu inicijative, toplu, radinu i pržrtvovnu našu Ženu, i ta je žena eto sad došla, svesna svojih dužnosti i sigurna u sebe. I čujem je gde govori: »Makni se brate, dosta si se kočio ovde!« I mili bože, čuda velikoga, on silazi, a ona uzlazi. Popela se gore, ni po babu ni po stričevima, već po pravdi boga velikoga. I od gore ona će da govori svome narodu, kao što je njena pramajka govorila sinu: »Nemoj, sine, govoriti krivo Bolje ti je izgubiti glavu Nego svoju ogrješiti dušu!« I eno je, još stoji. Ne kao Pobednik već kao Jan Hus tamo na Starom trgu u Pragu, mirna jednostavna s opuštenim rukama. I pod njom kao da pišu reči: »Milujte si pravdu, každemu ji prejte!« (»Ljubite istinu i svakome je želite«). I tako još dugo vremena. I onda joj se do nogu privuče muškarac. Slu-šaj, slu-šaj, nemoj tako! A ona je plemenita pa zaboravlja. I eno ih gde sad stoje, zagrljeni kao Amor i Psihe prkoseći celome svetu i pevajući staru kajkavsku pesmicu: Kaj nam pak moreju, moreju, moreju Kaj nam pak moreju, če smo složni! * Kad sam se vraćala, cela je zemlja duboko disala, slatko, kao dobro nahranjeno novorođenče. A poda mnom je drhtala lepa, velika, jugoslovenska naša prestonica.

Ј. B.

БЕЛЕШ K Е

Прва жена доктор права на Београдском универзитету. Пред препуном двораном правника, дипломата и феминисткиња, 29 јануара т. г., г-ђа Анка Гођевац је бранила своју докторску тезу из међународног права: „Принципи и правила међународног права која се излучују из јуриспруденције Сталног хашког суда међународне правде“. Комисију овог испита чинила су три истакнута наша правника r. г. Слободан Јовановић, Живојин Перић и Милета Новаковић, Г-ђа Гођевац је успела да врло добро, духовито и документовано брани своју тезу, и тиме стекла право на промоцију за прву жену доктора права а другу уопште жену доктора на Београдском универзитету. 32

За штампарију „Привредник" Кнез Михаилова 3 Тел. 21-450 Благојевић Д. Живојин, Кондина бр. 10 Београд

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

ФЕБРУАР 1932