Ženski pokret

MILICA BOGDANOVIĆ *)

*) Prilikom 50 godišnjice (31 marta 1932) njenog života.

Milica Bogdanović spada u onu generaciju intelektualki koja se je tek počela boriti za emancipacija žena. Za njih je studirati značilo izvrgnuti se gotovo potsmehu i žestokom osuđivanju ondašnjeg comme il faut sveta, značilo upotrebiti dvostruku energiju od one koju su u isti studij ulagali muškarci, da bi se mogle prebroditi sve poteškoće, koje su takvim ženama postavljali ondašnji običaji i ljudi. Jer, da upotrebim reči same g-đe Bogdanović: »Mnogoj našoj obrazovanoj ženi u zrelim, ali ne staračkim godinama, učiniće se, ako joj užurbanost sadašnjice dopusti koji čas tihe sabranosti da se zamisli u svoju prošlost, kao da je preživela sto godina ženske emancipacije. Kod nas se u poslednjih četrdesetak godina u cjelokupnosti onoga što se obuhvata imenom »žensko pitanje« promijenilo toliko toga da bi Paul Bourget rekao da smo »brûlé des étapes«, to jest jurile, ne zaustavljajući se na svim potrebnim stanicama. No čini nam se da to nije naškodilo.« (Spomenica u proslavu osamdesete obljetnice rođenja Marije Jambrišak, Zagreb 1927. str. 39). Rat je pospešio toliko proces razvijanja, da je tako jedan život dovoljan, da se gotovo preživi čitav razvoj toga pitanja i doživi konačan uspeh. Onda je tek nedavno bio osnovan u Zagrebu Ženski privremeni licej (1892) trudom Marije Jambrišak i Natalije Wickerhauser, dviju prvih ženskih boraca u Zagrebu za žensku emancipaciju, a zaslugom Ise Kršnjavia. Takozvani »zaključni ispit« tog liceja nije bio ravan gimnazijskim maturama i nije davao prava učenicama da se mogu upisati na univerzitet. Zato su one, koje su to htele postići, morale ispite zrelosti polagati na muškim gimnazijama. Nama je danas tako samo po sebi razumljivo da se srednja škola treba svršiti i na sasvim jednostavan, redovan način, da ne možemo ni zamisliti, da su još pre nepunih dvadesetak godina žene morale ulagati toliki napor za ono što je danas tako lako i jednostavno. Zato naše starije intelektualke zaslužuju dvostruko priznanje. Iza tako svršenih srednjih škola g-đa Bogdanović se je upisala na univerzitet, gde je isto morala naići na prilično neprijazan prijem svojih muških kolega, ako uzmemo u obzir da je zagrebački univerzitet tek 1901 dopustio imatrikulaciju ženskim slušačima. Studirala je istoriju i zemljopis. Položila je doktorat kao prvi ženski doktor zagrebačkog univerziteta — o temi »Julijan Apostata prema hrišćanstvu«. Jedan od njenih ispitivača na rigo-

rozima, pesnik i profesor estetike na Univerzitetu, Franjo Marković, izjavio je da mu je bila radost i uživanje slušati njene odgovore. Prilikom štampanja njene doktorske diplome imali su profesori muke kako da promene već ustaljeni latinski tekst koji je glasio samo za muškarce. Posle svršenih studija bila je postavljena kao nastavnica na privremenom ženskom liceju, gde je prvu godinu ili dve morala, pokusno, služiti besplatno. Nećemo se osvrtati na one sive godine rada po gimnazijama, gde čovek daje svoje najbolje snage da zasluži koru hleba. U koliko tu čovek nalazi radosti i uživanja, to zna skoro svaka od nas koja je tim putem prošla. Te godine i taj rad mogu značiti možda za njen unutarnji razvitak nešto u koliko, to mi ne znamo. Kao njena učenica mogu samo reći, koliko je ona nama u svojim sjajnim predavanjima o francuskoj književnosti, o istoriji, o zemljepisu otvarala želje za znanjem, otkrivala lepote umetnosti i budila čeznje za dalekim zemljama i tuđim kulturama. Ona je u njima davala mnogo više nego što je to školski program zahtevao. Zapravo je u zagradama bilo ono glavno. Tu je ona davala da naslutimo kompleks etičnih problema koji su nju zanimali, davala nam je da se divimo njenom svestranom znanju i da uživamo u njenoj duhovitosti. Sve da Milica Bogdanović i nije radila socijalno, kulturno i intelektualno kao što to jeste, ona bi samo onim poticajem za rad koji je davala nekolikim generacijama učenica, ostavila trajan spomen. U junu 1910, g-da Bogdanović putuje u Rusiju. Sudeći po njenoj opširnoj knjiži o Tolstoju, po njenim predratnim člancima po časopisima o ruskoj književnosti i po njenom znanju ruskog jezika, to je morala biti njena otadžbina izabrana po duhu, koju zapravo svaki kulturan čovek ima negde izvan svoje domovine i gde se sprema da ode kao na hodočašće, pogotovo kad je onda u Rusiji živeo još Tolstoj, na vrhuncu svoje slave, koji je svojim mislima o religiji, životu i državi privlačio k sebi sve ljude koji su nastajali da izađu iz ukočenih forma svih tih ukalupljenih oblika. Ona ga je posetila u Jasnoj Poljani. Posle tog puta, ona je priznata kao stručnjak za rusku književnost u Zagrebu i u ondašnjem Savremeniku, organu »Mladih«, piše prilikom stogodišnjice njihova rođenja, o Gončarovu i Hercenu, iscrpne članke. 1914 ona kreće na letovanje u Švajcarsku, gde je zatiče rat. Provela je vreme rata u Ženevi, gde je vrlo oskudno živela dajući časove. Tu se je, koliko mi je poznata, pri-

66

ŽENSKI POKRET

MAJ, 1932