Ženski pokret

Héloïse

»Znamo li mi, što se dešavalo u duši žena, koje su kroz stoljeća bile sapete u tuđi red i poredak, u kom su se probijale između ropstva i samoodluke kao klica kroz goleme množine teškog kamenja?« Poput ove klice podigla se žestoka i velika ljubav Héloïse, da prkosi ukočenim ćudorednim načelima. Kratko vrijeme iza toga osjetila je tešku osudu svoga vremena, jer je u smionoj svojoj ljubavi prezrela konvencionalne tadanje prilike. Ljubav Héloïse i Abélard-a poput one Romea i Julije i Franceske i Paola postala je predmetom literature par excellence. Obrađivali su taj predmet sentimentalno i cinički, moralistički i psihološki i u pravcu seksualnog naturalizma. Teško je danas nakon osam stoljeća neutralno prikazati sudbinu ovog ljubavnog para, jer gledamo kroz prizmu subjektivnih osjećaja. Autoricu te studije Gurtrud Bäumerovu ne privlači historijski interes, koliko neki sestrinski udes Héloïsin. Mi, žene XX stoljeća, koje imamo svijest o svojoj biti i prirodi, moramo osjetiti neku sestrinsku solidarnost sa Ženom, koja je već prije 800 godina pokušala da stvori novu autonomiju ženskih osjećaja.« A koja je prava bit žene?' Je li se ta bit žene stoljećima promijenila, je li uzela novi oblik, je li postavila novu ideju? Možemo reći samo jedno: jake ženske ličnosti svih vremena pokazale su, da njihov iskonski zakon nije zakon muškaraca. Njihovo se ženstvo opire teškoj podložnosti koja se zahtijeva od njih. Bit je žene da se emancipira i to prema vlastitoj svojoj naravi. Historija ljubavi Héloïse i Abélard-a sačuvana nam je u dve verzije: u autobiografiji Abélard a i u dva pisma Héloïsina. Činjenice su iste: čujemo, što se desilo, vidimo iz Abélard-ovih riječi držanje i biće Héloïse i njegovo egoistično iskorišćivanje njenih riječi. Jer u toj je ljubavi Héloïse daleko čovječnija, širokogrudnija i neuporedivo iskrenija od Abélard-a. U traktatu »De calamitate«, koji je Abélard napisao nakon svoje nesreće g. 1134, nalazimo slijedeće: Abelard potječe iz viteške porodice sjeverne Francuske. Otac, koji je mnogo cijenio znanosti, dao je sinu najučeniji odgoj. Abélard je postao jedan od najboljih dijalektičara svoga vremena, koji je uživao največu sreću, kad je kao naj mladi učenik u diskusiji nadjačao svog pariskog učitelja Vilima de Champeaux-a. Abélard se cio život bori s učenjacima i nenavidnicima, bezobzirno provocira diskusiju i bezobzirno ih udara. To je za njega najveći trijumf. Ništa ne zna o tome, kako istina usrećuje i kako saznanje čovjeka diže. U tim dijalektičkim turni-

rima očituje se većinom samo bolesna ambicija,, žal, mržnja i želja za pobjedom, kako kod neobično nadarenog Abélard-a, tako i kod drugih učenjaka. Najveći filozof i teolog u Parizu bio je Abélard, koga u znanstvenim turnirima nikad. nitko pobijedio nije. Kad je bio na vrhuncu slave, ulazi u njegov život Héloïse, 17-godišnja nečakinja opata Fulbert-a. Već je tada uživala glas učenjaka. Stric je htjede privesti crkvi kao redovnicu, jer samo kao redovnica mogla se posvetiti znanostima.. Znanost i crkva bile su tada u uskoj vezi. Abélard nije bio ni svečenik ni redovnik, nego je imao naziv »profesor«, a bio je čovjek besprikorna života i kao takav kao predestiniran za učitelja Héloïse. Opat Fulbert pozvao je glasovitog učenjaka, da bude učiteljem Héloïse. Sretan je, kad se Abêlard, najučeniji čovjek u Parizu, odazvao pozivu, da upravlja studijem njegove nećakinje. Dao je 38-godišnjem učitelju sve punomoći, uključivši ovamo i pravo tjelesne kazne. Abélard-u i Héloïsi je naskoro uspjelo, da se Abélard potpuno preseli u kuću Fulbert-ovu pa su odsada imali mogućnost, da budu zajedno neograničeno i nesmetano. Danju i noću. Do toga vremena nije Abélard poznavao erotiku ni u kojoj formi. Za kupovnu ljubav osjećao je odvratnost, a ženama svoga staleža nije se umio približiti, jer je bio nevješt društvenim formama. Sva dotada susdržavana muževnost probija svom snagom u ljubavi prema učenici,. ženi i duhovnoj drugarici. Abélard je uvjeren, da će mu Héloïse morati uzvratiti ljubav, jer je slavan i mlad, a osim toga Héloïse poštuje znanost nada sve. Ljubav Abélard-a i Héloïse razvijala se naglo. Elementarna strast zahvatila je svim svojim intenzitetam ova dva prefinjena, duhovno zrela bića. Abélard govori u svom suhoparnom i učenom izvještaju o tome, kako znanost povećava čar žene, kako je u pismenem teoretskem raščlanjivanju Ijubavi s intelektualnem Héloïsom mogao povjeriti pergamenu tako smione želje, koje nikad ne bi mogao izgovoriti riječima. Ljubav ih je zahvatila kao ocean, bez dna, bez granica. Iskapili su je do dna. Čudna je bila pozadina te Ijubavi. S jedne Strane stroga askeza, s druge divlji i perverzni oblici ljubavnog života. Bila je to potpuno zemaljska ljubav sa svim tamnim instinktima tijela i svim požudnim dražima nerva. Pa ipak kroza sve fenomene zemaljske Ijubavi vidimo i osjećamo duhovnu veličinu tog ljubavnog udesa. Abélard je konačno osjetio gorko, neplemenito kajanje. Zanemario je znanost i svoje učenike. U ljubavi zaboravio je svaki oprez tako, da je opat Fulbert naskoro saznao za cijelu.

132

ŽENSKI POKRET

DECEMBAR 1934