Ženski pokret

gde je bila angažirana na zagrebačkom Narodnem kazalištu. Tu je kreirala glavnu ulogu u drami svoga oca Svadbeni let, a kao majka Anđelija u Smrti Majke Jugovića gostovala je 1925 u Beogradu. Ali teška bolest na plućima primorala ju je da napusti pozorište. Ona je sada, da bi mogla živeti, prisiljena da radi u uredu. Tako je jedno vreme radila na Banskoj upravi, bila je speaker na zagrebačkoj radiostanici i konačno je opet došla u blizinu onoga što ju je uvek najviše privlačilo teatru; postala je administrativni sekretar zagrebačkog Narodnog kazališta. G-da Božena Begović se već dugo godina bavi literarnim radom. Ona je poznata kao feuilletonist, lirski pesnik i kao izvrstan prevodilac dela jugoslavenskih pisaca (Kranječevića, Ogrizoviča, Krleže, Krkleca, Feldmana, Batušića, Mesariča, itd.) na nemački. Pisala je na nemačkom i na srpskohrvatskom jeziku. Svoje radove na nemačkom jeziku objavljivala je u zagrebačkom Morgenblatu, u bečkom Muskette i u Prager Presse. A svoje radove na srpskohrvatskom štampala je u Domu i svijetu, Vijencu, Savremeniku i Hrvatskoj reviji. Prošle godine na jednoj čajanci Ženskog pokreta u Zagrebu prvakinja zagrebačke drame g-da Vika Podgorska čitala je vrlo lepu pesmu g-de Begović »Na mansardi« u kojoj autorica prikazuje duševno raspoloženje radne žene u današnjim teškim prilikama. Već dugo se g-da Begović bavi i dramskim radom, ali njene drame nisu dosada prikazivane. Ove godine je zagrebačko Kazalište stavilo na svoj repertoire i njenu dramu koja se 3 januara prikazivala pred punom kubom i polučila veliki uspeh. Več sam naslov drame donekle kazuje njen sadržaj. Sukob dviju generacija one od jučer i one od sutra, jer što je danas, to se zapravo ne zna. Danas je samo priprema sutrašnjice. Dve stare gospođe, dve sestre, imaju ćerke. Jedna, Maja, je žena koja je imala dosta ispunjen život, koja je znala da ga posmatra i da iz svega izvuče zaključke, te zato s punim razumevanjem prati život svoje ćerke Eve. Druga, Vilma, tipična žena iz društva, i to, recimo, zagrebačkog društva, ograđuje svim mogućim predrasudama intelektualni i sentimentalni život svoje ćerke medicinarke Bele, vrlo izrazitog karaktera i sa utvrđenim novim pogledima na svet. U toj sredini i pod takvim okolnostima razvija se sentimentalni život mladih devojaka. Nerazumevanje mondenke Vilme za nove nazore o ljubavi svoje ćerke dovodi do zapleta i zapravo do Beline nesreće. Koja od te dve generacije ima pravo,

to nam komad ne kazuje, jer on nema nikakve teze, ali se oseća da su simpatije autoričine na strani mladih. Što je bolje, to publika ima sama da zaključi, jer zapravo nijedna od tih generacija naročito ne uspeva u životu. To je uglavnom sujet drame. Ali iz ovog kratkog prikaza se ne može nikako dobiti nikakva predodžba o čitavoj stvari, niti o talentu g-đe Begović. Ono što je najbolje u komadu to je dijalog koji teče prirodno i neusiljeno, duhovito i nenamešteno, iz koga uvek izbija inteligencija i dobar ukus autoričin; to su takođe tipovi žena, naročito tipovi dveju starih gospođa koje su izvanredno živo prikazane. A što najviše daje posebnu žensku notu njezinom komadu, to je da se vanjski život događa uz ritam svakodnevnog života. Više od svih osoba živi salon tete Maje. Tu se pije čaj u određeni sat, sluša se radio, dolaze svakodnevni gosti, telefon zvrji; i kad koji događaj dopre do te sredine, čini se kao vetar koji se čudom ušulja u dobru založenu i ugodnu sobu. Što se još naročito mora istači kod ovog dela, to je izvanredna scenska rutina, i veština u čisto scenskim efektima, što je pripomoglo da komad uspe i kod najširih slojeva. O torne šta je g-da Begović htela u tom komadu da prikaže najbolje če biti da citiramo njenu izjavu dopisniku Morgenblatta. »Već godinama se bavim temom koju sam u tom komadu obradila: borba današnje ženske mladeži sa svojom daljom i užom okolinom, sa roditeljskem kućom (naročito sa majkama) i sa teškim materijalnim prilikama našega doba. Komad je pisan za današnje mlade ljude. Ja ne verujem ni u kakav cinizam današnje mladeži ona ima isto tako svoje ideale i svoje tragedije kao i mladež prošloga doba. Ona je tvrda i manje sentimentalna, ali zato nimalo neosetljiva, a što je glavno: njoj je mnogo teže. Naročito ženskoj mladeži. Glavni zadatak ženskih pisaca čini mi se prikazivanje žene onakve kakvom žena samu sebe poznaje. Većina muških pisaca idu za modom i gledaju Ženu po jednom izvesnom cliché-u. Prikazati je onakvu kakva je ona stvarno, to je ženski zadatak, mnogo teži nego što se misli. Jer je čovek s jedne strane pod uticajem banalnih prikazivanja, ma kako se on torne opirao, a s druge strane je u opasnosti da ga okrive zbog neverovatnosti, jer su uglavnom razne predrasude još uvek suviše ukorenjene.« Svima nama je drago što je komad jedne žene, komad sa takvim težnjama imao uspeha i kod publike i kod kritike. Zagreb

Ljubimka Draškić

ЈАНУАР-ФЕБРУАР 1935

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

21