Ženski pokret

ziju. Kaže doslovno: „Časna i dosadna, puna drvenih kreposti, uskogrudnih sposobnosti, grube elegancije, takva je buržoazija i u držanju i u nakitu i u govoru. Bez svake gracije." Bez ideala, bez entuzijazma, bez zanosa srca i duha. Prepuna opreznosti i vulgarne moralnosti. Sudeći ovako oštro i nepravo o buržoaziji vidi međutim točno, da je uloga junačkog i sjajnog plemstva dovršena. Treba birati izmedju degeneriranog plemstva i nezgrapne sile demokracije. Ona se priklanja demokraciji, ali bi željela da se nadje neko izmirenje, neko približenje izmedju ova dva ekstrema. Misli da bi žene trebalo da pokušaju da provedu to izmirenje. Marie d’Agoult nije podnosila građanski stalež. Kad se vratio Napoleon sa otoka Elbe godine 1814, porodica Flavigny pobjegla je i našla utočište u kući Bethmann u Frankfurtu. Treba naglasiti da je način života u ovakvoj odličnoj građanskoj, njemačkoj porodici uvelike sličio onome francuskog plemstva. Seniorka kuće imala je oko sebe svitu dvorjanki, svog čitača, svog liječnika, kaplana, kao svaka grande dame. Dapače, ekskluzivnost takvih njemačkih porodica nije francusko plemstvo nikad provodilo. Uza sav patricijski duh ove kuće, osjećala je mala francuska grofica razliku. Mrzilo ju je, kad su je tetke obasipale pitanjima, koliko stoje zečevi u Parizu, a ona o tome nije ništa znala. Ona je poznavala samo lov na zečeve. Nije znala plesti na užas svojih tetka. Vrijedalo je diskretni ukus ove 8-godišnje djevojčice, kad su je oblačili u dragocjene, ali napirlitane haljine itd. Samo jedan dan toga boravka ostao joj je u vječnoj uspomeni. Goethe je pohodio dom Bethmanovih. Prikazali su mu malu nećaku, koja je sva drhtala od uzbuđenja i strahopočitanja. Kad joj je Goethe dao ruku i zadržao njenu malu ručicu u svojoj, mala je prestala disati. Videla je je samo plamene oči Goethove i njegovo svijetlo čelo i kad ju je Goethe na rastanku pomilovao po njenoj kosi, ona je još dugo i dugo poslije u životu osijećala, kao da ju ta ruka blagosivlje. Marie d’Agoult bila je odgojena prema principu: da se sve čini onako, kako svi drugi rade. S njenim odgojem počinje privatni vjeroučitelj, a zatim slijedi odgoj u Sacré-Coeur-u. Abbe Gaultier poučavao je svu otmenu djecu faubourg-a St. Germain u latinskom jeziku i matematici i to djevojčice i dječake zajedno. U Sacre-Coeur-u silno je djevovala duhovna atmosfera na senzi-

tivnu, uzbudljivu i podatnu dušu mlade djevojke Melanholija samostalna i religiozni zanos očarali su njezine pjesničke osjećaje. Kad je na orguljama pratila pjevanje učenica, njoj se u ekstazi činilo, da počiva na samom srcu božjem. Sa suzama je ostavila samostan, puna tuge i straha u srcu od „danger du monde", kako ona veli. Kasnije je vrlo oštro osudila taj samostanski i crkveni odgoj, a naročito perverzno djelovanje na čutila. „Kad se sjetim“, veli ona, „kako su nam godinama kvarili ukus, kako su nas htjeli odučiti misliti i htjeti", kako su nas zaglupljavali i htjeli i duh i tjelo umrtviti, ne znam, je li u meni jača tuga ili indignacija zbog tog odgoja. O tome govori njezin aforizam: „Žena, nesretna, nespretna, bez ljubavi u svom domu, pita se, nema li za nju druge sudbine do potlačivanja srca i intelegencije: Proletarac, taj moderni rob, pita je li bijeda i neznanje jedini zakon tog prokletog životarenja? Na to odgovara svećenik, namjesnik božiji, ovo: „Ljubav je zabluda, misao je opasnost, podložnost je dužnost, ravnodušnost je milost, a oslabljivanje tijela i duha je Bogu ugodna žrtva“. Takvo je mišljenje revoltiralo Mariju d’Agoult. Kad se vratila u roditeljsku kuću, živjela je istim banalnim životom kao i sve njene vršnjakinje. Išlo se na balove, koncerte, operu, plesalo se, pjevalo, sviralo i zabavljalo u najotmenijem društvu Francuske. Nitko nije pitao, odgovara li to njenom ukusu i karakteru. Pet takvih teških godina provela je Marie d’Agoult. Nije našla razumijevanja ni u svoje majke, žene jednostavne. zdrave, zadovoljne, bez potstreka, bez zanosa. Svi plemenitiji porivi duše ove sad već odrasle djevojke ukočili su se, ona je žeđala za duševnijim životom. Znala je da ni brak, ta „funeste tradition des mariages sans amour et sans vertu“, neće promjjeniti taj život, jer je tagašnji brak bio samo afera brojeva, genealogija, titula dvoraca i visokih položaja. Pa ipak je molila majku, da pošto poto skrati ovo nepodnošljivo medjuvrijeme. I kad se pružila prava „grande alliance” (1827), zaključio se bračni ugovor, po kome je Marie de Flavigny postala kontesa d’Agoult. Grof d’Agoult pripadao je najstarijem plemstvu. Francuske i bio u rodu i s kraljem Karlom X. A što se ljubavi tiče, rekao je ispovjednik, da dobro odgojena djevojka ljubi uvjek onoga, koga uzima za muža. U svojoj 28 godini sjedinila se s Lisztom i proživjelela s njime deset godina napustitivši posvema muža i svoju porodicu. Ona je svijesno zahvatila u osnove svoga udesa. Slikovato se izražava o tome ovako: Naš je život kao toranj

52

ŽENSKI POKRET

MART-APRIL 1935