Židov

laj nOns en s "a-, OM kao na nešto prirodnoga ili logičnoga, pa se izvanredno hvali onaj tko je naučio nakon godina hrvatski, prem da se to samo od sebe razumije i premda je to njtjgova dužnost bila. Znam ja, da naš zemaljski zakon traži, da svaki vjeroučitelj zna hrvatski, ali ono znanje, kojim se zadovoljava zakon ili oblast, ne udovoljava djecu. Ta mnogo više traže nego zakon ta djeca traže, da im učitelj znade lijepo pripovijedati i tumačiti, a ne samo pitanje pročitati iz knjige i paziti, da li dijete ne ispusti koju riječ u odgovoru, kako je u knjigi napisana. Najprimitivniji je zahtjev, da svaki vjeroučitelj dobro zna kod nas hrvatski, ako ne odmah od početka svoga službovanja, a to harem poslije 2—3 godine, jer inače njegovo obučavanje ne može biti uspješno. Ako vjeroučitelji sami to ne uvidjaju te na to ne paze, morale bi općine najstrožije oko toga bdjeti. U tom pogledu griješi se i u zagrebačkoj izr. konfesionalnoj školi. U njoj se naime podučava prevadjanje biblije u njemačkom jeziku. Po mojem iskustvu ta okolnost veoma sprečava uspjeh. Fakat je, da naša djeca slabo znadu njemački, jer se i kod kuće sa djecom hrvatski govori, pa zašto da ta djeca uče bibliju prevadjati na jeziku njima slabo poznatu? Tako bi se moglo raditi sa odraslom mladeži, koja većinom dobro umije njemački, ali ne sa djecom ispod 15 godina, kojoj je doista materinski jezik hrvat ki. Ja sam višekrat na tu nepodopštinu upozorio, ali sam uvijek naišao na zastarjeli konservativizam, koji nije imao smisla za taj sasvim prirodni pedagoški zahtjev. Što je prije 40—50 godina bilo praktično, nije više danas. je njemački jezik bio u nas i prometni i ku•L . . - ■ k ‘ ćiu j zik. Sto je bilo naravmje, nogo da se .njemački obučava i biblija. Ali danas je njemački tu ulogu izgubio, pa zašto da bude upravo biblijska obuka prilika, gdje će se konzervirati! To je anakronizam. No i oni vjeroučitelji koji su potpunoga vješti hrvatskome jeziku, a sprema za podučavanje prelazi normalne zahtjeve, mislim naše rabine, pokazuju če.-to premalo revnosti za ovu stranu svog zvaničnog rada. U Njemačkoj i Ugarskoj imadu rabini i vjeroučitelji svoja udruženja, u Njemačkoj ima pače Provinzialverband-a) te se svake godine sastaju i vijećaju o predmetima svog zvaničnog djelovanja, medju kojima vjeronaučna obuka zauzimlje prvo mjesto.

Ja sam Židov! Napisao Gustav Seideman.

(Prijedor.)

Prigodm javnih svečanih zgoda vije se na mom domu plavobijela židovska zastava. Ona kazuje, što sam uvijek priznavao, da sam Židov. Ćutio sam se Židovom već kao dijete, ah tada još ne tako svijesno kao moj na žalost preminuli sin, koji se još kao dijete predstavljao svojim imenom uz dodatak; »Židov iz Prijedora«. I ćutio sam još kao dijete i ' poslije poodrasavši u školi, da mi je moje otvoreno priznanje k židovstvu pribavljalo više simpatija i poštovanja, no što su uživali moji drugovi, koji su se stidjeli svog židovstva ili ga po mogućnosti pritajivali. Već onda bilo mi je posve jasno, da na. pr. član iz obitelji ■ Kraus, koji se stidi svog imena, time širi mišlj- nje, da je obitelj Kraus manje vrijednosti, ako ne baš zločinačka. A on, koji s ■ je stidio nazivati se Krausom, nije imao prava, da zahtijeva

Pišući ove retke stigao mi je najnoviji broj (41.) „Allgemeine Zeitung des Judemtums" koji izlazi u Berlinu, a u njemu sam našao izvještaj »Rheinisch-westfalische Rabbiner, konferenz«. U toj su se konferenciji referata bavila sa vjeronaučnom obukom. Jedan je referirao o »hebrejskom u vjeronaučnoj obuci u višim školama«, a drugi o »obuci židovske povijesti na višim školama«. Dakle i u ratno se vrijeme u Njemačkoj obdržavaju rabinske konferencije, a medju predmetima tih konferencija zauzimlje vjeronaučna obuka važno mjesto. U nas bila je dosada jedna skupština rabina i to prije 10 godina i više nijedamput. Kao da jet poslije toga sve u najboljem redu. Stvoreni su zaklučci, koji su podneseni vladi. Nije mi poznato, da li ih je vlada odobrila. Stvorena je naukovna osnova za pučke i srednje škole, koja je zajJravo samo odredila za svaki razred gradju iz učevnih knjiga, što su se do sada rabile. Metoda naše vjeronaučne obuke je još uvijek ona iz sredine prošlog kako se u Njemačkoj provodila. Temelji se na kate kl z m u. Neću se tu upuštati u sitnice j tančine, nego samo spominjem, da se naša vjeronaučna obuka mora teme-„ ljiti na bibliji i na ruolitvciiiku kao svuda u srednjoj Evropi, gdje se vjeronaučnoj obuci posvećuje briga i skrb, kao sto se takodjer razabire iz gore spomenutog izvještaja ; edne njemačke rabinske konferencije. Istina je, da je kud obuke najglavnije dobar učitelj. Ne neba spomenuti, .da su naši rabini u svakom' pogledu valjani i spremni učitelji. No i do'bro o a učitelja dobra knjiga potpomaže.' iSvc su se’škoiskd Krij'rge U'ovrh 35 godina • znatno mijenjale, samo naš katekizam i biblijska povjesnica preostadoše iz 80-ih goama. Možda će mi se spočitnuti, zašto nijesam ja nastojao da ovaj nedostatak uklonim. Priznajem, da je taj prijekor donekle opravdan. Na moju obranu moram spomenuti, da sam naišao na kojekakve zapreke i poteškoće, a te su mi slomile volju, da istupim novim prijedlozima i novim knjigama. Ne držim še nepogrešivim, no bio sam ipak zapanjeni, kad su mi kod vlade pokazali stručno mnijenje mladjeg kolege, koji je nedavno iz Ugarske došao i o mojoj »Povijesti Židova!« rekao, da je hrvatski jezik ispod svake kritike. U 17 godina što služim u Zagrebu kao vjeroučitelj, nijesam

od drugih, neka poštuju, cijene i besprikornom smatraju obitelj Kraus. Veoma velik broj ljudi naše okoline nema ni dosta vremena, ni dosta volje, ni dosta čuvstva za pravednost, a da bi ispitivao opravdanost javnog mišljenja. Jer kada su na. pr. vlastiti članovi obitelji Kraus pobudili ’u javnosti dojam, da je ova obitelj manje vrijednosti, to ostale obitelji u glavnome imadu pravo, da smatraju odium na obitelji Kraus činjenicom, te da udese prema tomu svoje držanje. U mladim godinama upoznali „Selbstemazipation“, uredjivanu po dr. Nathanu Birnbaumu (Maihias Acher . Bio sam sretan, kad opazih, da jedne novine, iznašaju one misli, koje su pokretale mojom dušom. Od onda sam svijestan cijonista, od onda posvećujem svoje slabe sile stranci. Vidjeh, kako je iz nckolko stotina pristaša postala stranka od nekoliko stotina hiljada. I nikada m - nije iznevjerilo osobno iskustvo i spoznaja, da otvoreni, i iskreni ljudi prolaze svagdje i uvijek bolje nego li kukavice i slabići.

ni jedamput bio pozvan k ispitu iz vjeronauka i hebrejskih predmeta u izr. konfesionalnoj školi zagrebačkoj! Napokon sam se odlučio da napišem novu knjigu mjesto katekizma. Ta je knjiga u svim srednjim školama najavljena, pa se ne rabi. Je li to konservatizam, jeli to nehaj, ne marim ispitati. Naveo sam te podatke kao dokaz, da se u nas u vjf ronaučnoj obuci u prošlim 30 —35 godina nije ništa promijenilo, što svakako nije napredak. Nedostatak vjeronaučne obuke jest i taj, što ta obuka nije svuda jednolična. Imamo doduše propise i naredbe glede toga, ali se ne drže. Često mi se dogadja, da u neki razred srednje škole dolaze djaci sa raznih zavoda, a svaki je nešto drugo učio. To je doduše manje zlo nego ono, da še gdje gdje svake godine isto uči, ali svakako to ne pospješuje opći napredak. Kao nedostatak moram istaknuti, da nigdje nema osim u Zagrebu Talmud-Ture. Ne može se poreći, da djaci polazeći više godina Talim d-Toru ipak stiću neko poznavanje izvornog teksta biblije, zapamte i zadrže neke hebrejske rečenice, dobiju pojam o sv. pismu, a i hebrejski jezik im nije sasvim tudj. Zar se ne bi u svakoj ' općini, gdje postoji srednja škola, našlo B—lo8 —10 židovskih djaka, koji će rado 2 sata na sedmicu ex privata diligentia bibliju učili, pa bi tako ipak odiasli Židovi koji nespadaju u kategoriju „Am-hoon ca“! Sumnjam, da bi se našla općina, koja ovakov rad rabina ne bi priznavala, a po svojim prilikama i nagradjivala. Svakako bi to izazvalo više zadovoljstva nego li oni slučajevi, gdje se djaci sile na ~extra Stuntie“ iz vjeronauka kod samoga vjeroučitelja. 1 općine i rabin! ' morali bi doći do uvjerenja, da je valjani vjerski školski odgoj eminentno važno pitanje za budućnost našega židovstva, da svjesna vjeronaučna oblika imade da odgoji podmladak prožežidovskim znanjem i duhom. Zato nije probitačno, da se ispražnjena rabimka mjesta dugo vrijeme ne popunjavaju, a medjutim se vjeronaučna obuka obavlja ut aliquit fieri videatur. Ni ratne prilike ne bi smjele biti opravdan razlog, da se vjerska obuka zanemari. U našim srednjim općinama, mislim po broju članova, morala bi vjerska obuka biti najglavnija služba rabina, jer propovijedati ne trebaju osim blagdana pa nije ni u velikoj općini zagrebačkoj drugačije a kazualija im

U pogledu politike uvijek sam čuvao svoju slobodu. Kad bi Židovi istupili u politici kao nacijonalni Židovi, što u istinu i jesu, bili bi manje izvrgnuti prigovorima, nego kada se žele pridružiti i priljubiti tako reći do besvijesnosti drugom narodu. Sami.ponizuju svoj rad, kada za nj odmah traže protučinitbu. Kad na pr. elan porodice Kraus članu porodice Schulze veli: »Zastupati ću tvoje nazore, tvoje zahtjeve, ali me moraš priznati članom svoje obitelji, sasma me primiti u svoju obitelj i svima reći, da sam potpuni pravi Schulze«, tada će se * Schulze sigurno tomu začuditi, te će Krausu ili odmah pokazali vrata ili tek onda, kada ga više ne će trebati. I bit će mnogo ljudi, koji znadu, da obitelj Kraus sama živi u velikoj nuždi i da joj treba pomoći. A ovi će kazati, da su Krausovi kukavni ljudi, kada svom silom namiću svoje usluge i službe drugim obiteljima, 'umjesto da se zauzmu za svoju oskudijtvajuću obitelj. Žalosno je, da proces ozdravljenja tako sporo napreduje u židovskom naiodu, te

BROJ 5.

»ŽIDOV« (HAJ’HUDI)

STRANA 3.