Židov

bolno pri duši!“ odgovorio je unutarnji glas. i taj glas bio je jači od ostalih i stao je zapitkivati: „Ne bi li bilo bolje, ncbi li se ti sretnijom osjećala, da svetkuješ pashu? Što ti je zato dala tvoja prosvjetljenost? Nijesu li tvoji roditelji sretniji, kad ništa ne znaju o velikim idealima i čine ono, što su činili njihovi roditelji ?“ „Gladna krava osjeća se još sretnijom kad preživa svoje svježe sijeno . . . Al čovjek nije preživač ; kakav da bude to ideal koji se očituje u jelu, piću vina, ili u oblačnju novih haljina " . . . javio se neki novi glas. Ali razum ih prekine: „Dobro jesti i piti nije baš naskroz nevažan ideal al konačno ti ne čezneš za jelom i pilom! Macot i valjuške i vino mogla bi ti dobiti za novce, dapače i kod tvoje stanodavke" . . . „O kako je to žalosno !“ nadopunio je uzdišući glas . . . 1 onda sam došla kasno kući. Namjerice sam prošetala gradom s jednom prijateljicom, da budem manje sama u svojoj sobi . . . Kod moje stanodavke bio je gotovo svršen seder. Soba u kojoj je slavljena pasha, bila je svečano rasvijetljena : Stanodavac, njegova gospodja i djeca sjeđjahu oko velikog stola, koji je bio svečano uredjen. Otišla sam u svoju sobu. U tmic sjela sam k prozoru i gledala van. Meni nasuprot, nad jednom crvenom kućom sjao je mjesec. Nehotice morala sam da mislim na mjesec kod kuće, a nešto se srcem provlačilo, zadrhtavalo. 1 nešto je počelo jadikovati i plakati . . . Eto, tu je naša ulica, ... a tu naša kućica . . . prozori su svjetlo rasvjetljeni ... a tu stoji mlada djevojka sa dugom pletenicom . . . ja sama ... a tu je kovačnica . . . Ivan stoji i gazi mijeh . . . krvav plamen se diže i spušta . . . iskre vrcaju i dižu se kroz dimnjak ... a tu je vrt Kočinkovih sa dr većem, koje je sada još gotovo golo . . . a prijeko plavetno nebo. kao neizmjerna plava kapa i u njoj kao veliki, blistavi dragulj, naš mjesec . . . Zaklopila sam oči ... Htjela sam sve zaboraviti, sve, što je tamo . . . Tamo je dugi stol, na njemu srebrni i pozlaćeni pehari ... na čelu stola u naslonjaču sjedi moj otac u bijeloj haljini... obraz mu sja ponosno, kao u kakovog kralja . . . Njemu na desno sjedi majka takodjer sretna i sjajna, svečano iskićena s biserom i blistavim naušnicama, u šubarici sa kakvim crvenim nakitom ... U pogledu njenih očiju, s kojima pogledava na oca i na nas sve, može se čitati; ..Neka mi Bog priušti na godinu sa mojim mu?em i mojom djecom sjediti kod sedera" . . . Neko me je potapkao po ramenu Okrenula sam se. moja stanodavka . . . „Zašto Vi, Malka. sjedite u mraku?" zapita ona. „zar se ne osjećate dobro ? . .. Dodjite k stolu! ... Mi Vam za to nećemo Sigurno ništa zaračunati! . . . „Hvala Vam, Sara, da sam željela doći preko k vama, ne bi mi sigurno ni novca bilo žao. Naprotiv . . .“ „Pa recite sama, Malka, zar je to život! Ne znati ništa od blagdana! . . . Jednoć sam već govorila o pobožnosti . . . Ja velim ovako: Dobar komadjć mesa ili čašica vina ili jedan valjušak ili juha, moj dragi Bože, kako se možete posve odreći blagdana!". „Ah, Sara, ni Vaše vino, ni sve Vaše dobre stvari meni ne mogu dati ono, što meni manjka . . . Tako mi je žalosno pri duši - .

„Ali zašto ?“. Ja joj toga nisam mogla rastumačiti, a plač me je gušio u grlu. Zar ne tako je zaključila razgovor da je ipak čudnovato, da se ja uvijek baš pri d blagdane osjećam tako bijedno. Zašto je to ? . . . Ma ništaue? ... J. W.

Proljeće u Erec Israelu.

Pismo žiilovskoi omladini iz jerusalima. 1. Bademovo drveće prikriveno je gustim bijelim snijegom, ali snijeg na našim bademima nije studen i ne kopni, kad ga se dotakneš. K tome snijeg taj i miriše! Na hiljade bijelih cvijetića pokriva već nekoliko dana granje. Znajte, prijatelji i prijateljice : Kod nas je proljeće: milo, nasmijano, divno proljeće. Ljubice, narcise i ruže rastu u obilju po vrtovima Wć dugo cvjeta šafran na livadama. Toliko ciklama valjda još nijeste vidjeli. Na rubovima puta vire iz trave crvene glavice anemona i pozdravljaju putnika, koji vesela srca putuje kroz zemlju. Za koji dan proslavit ćemo lijepu slavu ~roš hašana leilanot“, novu godinu drveća. Onda će svi dječaci i djevojčice jerusalimskih jevrejskih škola hodočastiti u jedno lijepo židovsko selo. Djeca će pjevati pjesme, a kad stignu u selo zasadit će svako po jedno drvce. Nebo će se milo smješkati, a blagi lahor šaputati će blagoslov. . . . li. Jednoga vedroga jutra sakupiše se učitelji i učenici u jednom školskom dvorištu Jerusalima Sve je radosno uzbudjeno; Sama vesela svježa lica. Ta to je prvo veće putovanje, što će poduzeti naš novi izletnički savez. Ići ćemo preko judejskih brdina u sjajno proljeće. Zar nije prekrasno čilim korakom putovati kroz zemlju praotaca, pa u ganutljivom raspoloženju boraviti na mjestima nekadašnje židovske slave i veličine, a onda poći u židovske kolonije gdje naš seljak ore židovsku zemlju, gdje, požrtvovan židovski radnik njeguje narandžu i sadi maslinu, suncem opaljeni seljački sin na vatrenom vrancu kao strijela leti, a mladi ozbiljni šomer stoji na straži . . . Zemlja je procvala kao cvijet u polju .. . Kroz sve žile struji svježa vatrena krv . . . Kada govorka mladih izletnika čvrstim korakom koraca kroz ulice staroga Davidovoga grada, i kad zaori njihova ponosna jevrejska pjesma, tada mnogi starac kima glavom pa se čudom čudi. U mnogim srcima budi se slutnja, da je to spas iz tisućljetne patnje, da je to slika nove židovske mladeži. Mladi veseli izletnici u Erec Israelu šalju vam židovska braćo i setre mili pozdrav! Proljeće je na zemlji i u srcima. Vi braćo i sestre po' cijelome svijetu otvorite širom svoja srca. koja neka ispuni sveto novo proljeće! Iz ~Blau-Weiss-Blatter“ Berlin).

Galileja.

izmedju galilejskih brežuljaka raste novo pleme možda klica jednog novog naroda; snažni, srčani muževi. Nekoć bijahu gradski stanovnici: zanatlije, djaci akademičari, učitelji; osjetljivi, klecajući' blijedi stvorovi. Ali oni nadjoše put po_j vratka majci zemlji, koja svoju djecu ob. daruje Uvijek s novom snagom. Sada gledaju mirno i čvrsto, a koracaju snažno > dugo, i brzo, kao pantera. Vidio sam ih pri poslu. Neumorno su im ruke mahale teškim farmerskim buda-

kom; vidio sam ih u sunčanom žaru iza pluga i stroja za sijanje. S njihovih opaljenih lica curio je ćurkom znoj. Vidio sam čuvare, kako kroz noć lete na neosedlanim konjima : u desnici puška, oko pojasa fišeci; Vidio sam ih, kako su jašući naganjali ždrijepce u tiberijadsko jezero : Bijahu goli puni snažne ljepote; vitko tijelo ko saliveno iz bronze, tetive kao iz čelika kovane. Tada je moie srce zakucalo ponosnije! Ako je nekoliko godina teškog seljačkog rada bilo kadro da izbriše žig ropstva i tisućljetne sramote što još može postati iz ovakve rase!? Kako će tek gledati u svijet onaj naraštaj, što sada buja i raste u ovim selima. Vidio sam ga, vidio sam tu seljačku djecu, djecu sunca i slobode: Oči sijevaju u rumenim licima; tijelo vitko i ponosno počiva na Ijepušastim, bosim nogama, koje umiju hitro skakati; to su mladice, koje rastu uspravno kano svijeće, jer im je korijenje uvriježeno u rodjenoj grudi, jer kao pleme gospodara koracaju na vlastitom tlu. Oni ne znadu, što je sagibanje i gmizanje. Ne, to ne uče ovi mladi graničari, ali jahanju su vješti skoro prije, nego li hodanju, a puška im je već za rana vjerna druga. Vidio sam dječake, koji lete kao strijele cestom, držeći se satno golim nožicama konjske šije. A imade i takovih odvažnih derana, koji su tako vrsni jahači i strijelci da ih i .sami ponosni pustinjski beduini smatraju sebi ravnima! Pa što zato, ako jedamput koji član ovog plemena padne žrtvom arapskoj krvnoj osveti ?T o je graničarski život Oni, što ostaju živi, postaju sve to sposobniji za obranu. A što je potrebnije ovoj rasi, ako nije sposobnost za borbu i obranu? U svakoj seljačkoj kući visi slika Theodora Herzla. On je nekrunjeni kralj ovog mladog naroda, koji postaje i kojemu je On ucijepio volju za život. Za ovaj narod Herzl je umro. Ali on živi u njemu r živjeti će uvijek: kao odgojitelj narodni, kao uzor divne i jake ličnosti . . . Prof. dr. Franz Oppenheimer, Berlin.

O prilikama u Palestini.

U Palestini ima dosta plodnog tla naročito u primorskim nizinama, u dolinama Judeje i Galileje i Jordana. Izvora imade takodjer dosta. Samo se moraju opet sagraditi vodovodi. Klima je vrlo povoljna za .sadjenje žitarica, osobito za gojitbu vinove loze i voćaka. Najbolje to dokazuje izvrsno i na svjetskom tržištu priznato voće iz judejskih kolonija, u prvom redu; naranča, badem, kajsija, smokva, maslina i groždje. Za sadjenje paraučike i sladorne trske postoje najpovoljniji uvjeti. Neke rasline dozrijevaju brzo i daju dvaput u godini žetvu. Racijonalnim obradjivanjem postizava se obilan i kvalitativno odličan prirod. Tako übiru židovski kolonisti na istoj čestici dvostruko ili trostruko više ječma, groždja. naranča itd., nego li Arapi. Sadjenjem na terase, isušivanjem močvara i pošumljivanjem krša stvaraju židovski kolonisti posvuda bujne oaze u zanemarenoj i pustoj zemlji, koja je pod turskim gospodstvom posve propala. Svojim neumornim radom, kojeg je rukovodila beskrajna ljubav za zemlju otaca, postigli su židovski kolonisti preporod zemlje. Ona opet daje obilno ploda, kao u davnini, i pretvara se mjestimice u divan vrt.

STRANA 8.

*Ž I D O V« iHAj’tiUDl)

BKOJ 7.