Židov

Rekosmo malo prije, da je glavno i jedino omladine dostojno živa ideja i njeno širenje u životu. Ti imaš pravo, kad tvrdiš, da za širenje te ideje i samo u tu svrhu, jer život sam ne može biti mehaniziran ima puteva i sredstava. Isto tako je savez po sebi nešto živo prema lome savez žive zajednice ne može biti ~konstiluisan“, ali ovaj živi savez nastaje zajedničkim doživljajima omladinske zajednice. Omladina treba da se upoznaje, da često zajedno dolazi, da se u živom saobraćaju oslobađa od neiskrenih navika i neistinitih predrasuda. Tko se osjeća mladim, neka ode omladincima više omladinaca na jednoj tački zemlje neka stvori zajednicu, te mjesne zajednice u jednom većem kompleksu zemlje pripadaju centralnom savezu; centralni savez zna i informira o svim pitanjima omladinskog pokreta, centralni savez posreduje između omladinaca različitih mjesta;omladinski Ijst i časopis, omladinska knjižnica osvješćuju; omladinci putuju često i podvrgavaju se opasnostima, bave se športom, omladinci se spremaju za poljodjelski rad. Morala bi se u proljeću sastati mladež naših krajeva, da ispita mogućnosti i zajednički traži sredstva, kako bi se moglo sporazumno raditi na oživotvorenju ideala, koji pokreću omladinu. Sazvati treba, a ne dalje mimogred samo spomenuti, proljetni omladinski dan: gdje se mladež sastaje, tu već i sama riječ znači djelo. Braćo, sabat se primiče kraju, avdala nas opominje, da počinje sedmica rada, pođimo jakom voljom u život, jer samo, ako mi živimo onako, kako smo saznali, da je čovjeka najdostonije, da je omladinca vrijedno, onda nije bilo suvišno, da smo na sabatnjem odmoru tražili istinu. Na posao sad, a kad iza rada dođe sabat sastat ćemo se opet, da dalje tražimo smjer i smisao svome ž.volu. Altis.

Dojmovi i razmatranja sa zemaljskog vijeća.

Gustav Seidemann, Prijedor. Kao elan cijon. organizacije i pristaša aijonističke ideje, sigurno sam najstariji među eumišljenioima. u Jugoslaviji. Prije jedno 30 godina sudjelovao sam na glavnoj skupštini društva »Admat Ješnrun« u Wienu, koja se obdržavala pri jednom kavanskom stolu. Tako slabo posjećene bile su i naše godišnje konferencije u Zagrebu. Ali ja sam bio kao delegat i na jedanaestome cijonist. kongresu u Wienu, gdje je bilo na okupu više hiljada Zidova. Tako znadem iz vlastitog iskustva, da su naši sastanci katkad slaibo, a katkad mnogobrojno posjećivani. Za ovogodišnje zem. vijeće govorilo se, da će hiti održano uz veliko učestvovanje sumišljeniika. To je zvuči'lo skoro nevjerovatno. Zato sam sa velikim očekivanjem pošao u Zagreb. I ako nijesam vjerovao svima glasinama o velikom broju učesnika., ipak sam predmjevao, da će zem. vijeće impozantno proteći. Prvi neugodni dojam ušuljao mi se n dušu, kad sam doznao, da je vijeće tako reći bez krova. Doznao sam za spletke, koje su ea »židovske« strane poduzete, da se onemogući obdržavanje vijeća. I tada sam se sjetio postupka bogoštovne općatne u Wienu, koja sigurno nije bila cijeniš tačke, sili je ipak poštivala gostoljublje i tim© posvjedočila*, d» bogoštovna općina ne smije

neprijateljski susretati eminentno židovski pokret, kao što je to eijonietički. Na otvorenje kongresa došao je izaslanik općine, koji je pozdravio kongres u ime bogoetovne općine u Wienn. Za trajanja kongresa postupala je općina sa delegatima, kao sa svojim gostima, rezervirala im u sinagogama mjesta i t d. Ne poznajem opseg umišljenosti predstojnika zagrebačke bogošfcvne općine, ali ne mogu držati, da je ta umišljenost tolika te bi smjela vjerovati, da zagrebački predstojnik više reprezentira no predstojnik najveće Židov, bogoslovne općine u Evropi. A u Wienu lepršala je na mnogim mjestima plavo-bi jela zastava, a ne samo na kongres noj zgradi. Uređen je bio posebni poštanski ured za kongres; policija je najrpripravnije stojala na raspolaganju; cjelokupna, štampa izvješćivala je opširno o kongresu. Eto, tako je bilo u Beču, kršćansko-eocialnom gradu, dok je u Zagrebu vladao upravo nerazumljivi nehaj, a zagrebačka «e štampa gotovo nije ni obeerijela na vijeće. To su na konca tek spoljminji momenti, koje mi cijonisti, koja gledamo samo na ellj možemo da pregorimo. Kod otvorenja konferencije, kao i kod sjednica, mislio sam na predzadnju konferenciju, kad je bilo tako mak) delegata, a još manje gostiju i kad se gotovo nitko nije aa nas brinuo, da smo konačno na većer n maloj aobici mogli jedva da održimo jednn kv«zi komers. A taj pnt došlo je više »botima nz najteže okolnosti. Pufevi naporni, koji au trajali nekoliko dana, veliki izdaci itin’eßu mogli da odvrate staro i mlado, da ne dođe. Najveće sale zagrebačke nijesu mogle da prime sve goste, tako da sn se stotine morale da vrate. Srdačno veselio sam se overrvu K.jepormi što sam vidio. Veliki rrinralni i materijalni napredak mogli amo jasno da konstafiremr). T)a su mladi i stari cijonisti s velikom strpljivošću e,ieđi!i za vrijeme cijele sjednice, smatram vrlo razumljivim, jer ako smo mogli kroz dane izdržati u neloženora željezničkom! odjelu, n neosvjetlienim vagonima, mogli smo i kroz satove sjediti na vijećanju. Da sn mladi ljudi i mlade djevojke kroz satove mimo sjedili i slušali duge govore i debate, koje n’esn uvijek b'le baš najsjajnije i <na,iint ereeantnije. dokazuje, kako sn hvale vrijedne naše »Bnot Cijrn* i >Bne’ Cion.« Dobio sam pred njima pravi respekt. Mladež mi je cijon:st‘čka uvijek immnrrala. Židovom biti nije nikada b'lo osobito ugodno. BiJH smo nvinek »odeih'*V , rii Za sve nenarodno, što se igd’e dogodilo. I zato je bilo r>oimliivo. da. su se mnogi rado maskirali ili skrivali, B'ti eidonistom, bilo ie nosl’ediea toga rrfšljenia samoubilačko ludilo. Značilo je to »nepari ja totV*« unravo izazvati, bila ’o to žuta •V"vt kei T 1 ie svaki sam! sebi nametnuo! A mladež imala je srčanosti da nosi žutn krnu i dri primi na. »e sve opasnosti, koie sn bile skopčan" sa činjenicom: »biti Ž’’dov«. T ako se mć« uvijek radilo o tjelesnim opasnostima, bilo •*> sigurno društvenih. Tko može da dokuč : . što za irlnoge Zidove znači društven« nost? Da ga no Židov N. N. ne smrtna sebi ravnim, da gosood'in činovnik ili goer>odin barun X. ne lišće u njega novače ili možda da gospođa ili gospodin Y ne će doći na svečanu gozbu?

Jer ee je mladci, bez obzira na velike i male opasnosti, čvrsto i ponosno priznala k cijonizmu, židovstvu i u neku ruku bila naša jurišna četa, zaslužuje najljepše priznanje. Veselim se veoma njezinome radikalizmu. Ona ne može nifcslda, da je tako radikalna i tlako burna, da nebi bila svitjesna, da ne emije ugroziti veliki cilj. Mi Židovi živimo i radimo isključivo za našu djecu, pa kad sad vidimo naše djevojke i mladiće da sa rad uju ozbiljno i svjesno s mladenačkom energijom i veseljem u pokretu, koji ima da »za sva vremena ukloni brige za egzistenciju i dobrobit naše djece i unučadi, mora da emo veseli i zahvalni. Scena, gdje je pri jednonu sos tenk n dječak skočio na stol i držao dugi govor, ostat će mi kao karakteristični simptom u Pameti. Dječak govorio je kao iskusni parlamentarne, a i kod komersa našao sam, da 80 n * ć * mladež znade zabavljati i veseliti*. Našao sam nadalje vrlo povoljne početke. Da je jedna velika općina prešla u cijonistički tabor, te rabinu, koji je izabran delegatom, platila putni trošak, sigurno se prvi put dogodilo. Prothnštine, koje su izbile na konferenciji, potiču većinom odatle, što se govorilo i debatiralo o predmetima, koji ne spadaju na eijonističku konferenciju. CijoniBaan kao takav ima samo jedan cilj. Stoga nema cijonizaip da ee bavi lokalno političkim prilikama necijonističke naravi. Oijonizam kao takav je po svom cilju svagdje jednak, da li se propagirao u Americi, Engleskoj, Franouekoj, Njemačkoj, Italiji ili u kojoj novoj državi bivše austro-ugarške monarhije. Zidovi kao građani tih država imaju u stanovištu prema politici zemlje, u kojoj stanuju, da potpuno udovolje patrijotskitm zahtjevima, što sigurno i čina. 0 toj temi, u koliko se osobito odnosi na Jugoslaviju, napisat ću posebni članak. Konačno polazim kroz duge, duge godine, što sam pristaša pokreta, samo sa jednog stanovišta. Ciljmijeiznad svega, Ne propisujem nikome put, kojim ima poći ili kojim bi trebao da ide. Stari Lskusm čovjek, mladić, pjesnik, trgovac i radnik imaju svirki drugi način hodanja. Zašto da ih silimo da idu istim putem, istim korakom? Dotle, dok putovi idu istim smjerom jedan pored drugoga, zadovoljan sam. Saano da ne ide jedan protiv drugoga, ili natrag.

Prilike u Palestini.

... Sto se naročito tiče Palestine, koju »u Tur«i od svih svojah orijentalnih pokrajina najviše zanemarivali, to joj se sprema ▼anredna budućnost radi očekivanog obilnog useljavanja, za rad sposobnih i kapitalom jakih elemenata iz svih dijelova židovskog naroda. Razvojne mogućnosti ove male zemlje, koja ranima eijiedo čovječanstvo, zavrijeđuju, dai se nešto opširnije rasprave. Palestina je danas od veće česti neobrađena i pusta; ohrađani predjeli nose, radi loših radnih metoda neupućenog arapskog pučanstva, žetvu, koja zaostaje za prosjekom; nekoć cvatuće kulture na terasama, posve su zanemarene; š zemlja irjaslin« i vinove loze proizvodi zapravo jedino u židovskim kolonijama vimai ii južnog veća, dabome: prvorazredne kakvoće. Obilne količine vode, koje hi mogle služiti natapanju ili kao izvor sile, teku beskorisno u Mrtvo ili Sredozemno more;

BROJ 7.

.ŽIDOV (HAJHUDI)

STRANA 3.