Židov

nom židovstvu; stalo je ponešto svitati, najpače kad je predsjednik demisijonlrao, a s njime neki od njegovih najvjernijih Možda se spoznavala nemogućnost situacije, da se u židovskoj općini pokreće hajka protiv najpozitivnijeg dijela židovstva, protiv cijonizma i cijonlsta, a šuti, kad se pljačkaju, kolju i škrvnu Židovi i sramoti židovsko ime. Zagrebačka židovska općina dobila je svoje izrazito zasebno obilježje, ona je bila valjda jedina u židovstvu, koja je i sad još bila u obmani, da je cijoni/am »suh list na deblu židovstva, koji će prvi vjetar da otkine«, kako je to pr je mnogo godina »proročanski« predvidjao njezin predsjednik. ”*Taj je perdsjednik demisojonirao. Ne radi kakvog načelnog pitanja, vec jer mu se većina, do tada slijepo podhžno, u jednom slučaju iznevjerila. Većina je stala uvid jati, to je hora, da se apel uje na birače. Prije toga ona je -reformirala« izborni red; ona je ostavila udjelbu birača u tri izborne kurije po poreznom cenzusu, tek je smanjila broj birača u prvoj i drugoj izbornoj kuriji povisivši poreznu granicu, koja ovlašćuje na biranje u tim kurijama. Evo, to je cijela reforma. Po njoj je izborni red nastao reakcijonarniji no što je !>io NaVaau je i suviše jasna, a da bi o njoj trebalo gubiti i riječ. Hočemo da budemo pravedni, pa da spomenemo i to, da ja nak'n m*iisisijc g. predsjednika općina odobrila proslavu zaključka u San Romu. Istina: članovi predstojništva toga sabata nijesu bili u sinagogi lii su u času, kad je počela svečanost, izašli. Istupa poslovodni potpredstojnik općina pokušao je u zadnji čas, da obori stvoreni zaključak, za koji je i sam glasao, no »klub većine« nije imao volje, da se izvrgne ruglu.

Istina je i to. da ta apstinencija i taj pokušaj uresu smetali, ta i«, ovn služba božja b;la iedna od najsvečanijih i n«juznositinh u zagrebačk* • j sinagogi. Ovi impresijonistički izneseni pojedini momenti iz »života« zagrebačkoga kahala i »rada* njegovvih »parnesim« kahala i »rada« njegovvih »parnesim« dotječu, da karakterišu duh, koji je u njoj vladao; ne po volji »naroda«, to će reći birača; ne po njihovu mandatu; jer izmedju predstojništva i općinara nije bilo veza, već samo izmedju njegovih cijonističkih članova i njihovih istomišljenika. Koje čudo, da se općina umrtvila in capile et in membris? Ta je općina bila neprirodna; u njoj se govorilo o otadžheuištvu i o precima, ne onima u zemlji kananskoj, već onima na Kosovu polju, ne o Mojsiji, Isaiji, Davidu, već o Kraljeviću Marku (koji se »iz inata poturčio«); u njoj su sumnjičili otadžbeništvo nacijonalnih Židova ljudi, kojima se njihove pristalice moradoše začuditi, odakle im ta smjelost i nad kojima se ogorčiše i necijoniste. No mi smo znali, da u toj većini po diktaturi ima priličan broj Židova, koji po duši i srcu ne spadaju u nju. Muževi su to, puni dobra židovstva, privrženi i odani svemu, sto je židovsko; muževi, kojima će toplota prostrujati dušom, kad židovstvo proživljava velike časove. U njih nije obamrlo židovstvo, ono živi kao jaka tradicija u njima, suspregnuta jednim krivim uzgojem onoga doba, kad su bili još mladi, pa ne mogu više da se svrstaju u pomladjeno židovstvo i da prilgode svoj korak njegovu übrzanome i čvrstome koraku. Ali oni su pozitivne energije u manjem židovskom krugu, kakova je židovska općina i mi smo željeli, da s njima zajedno saradjujemo u njoj, sigur-

ni, da imamo po njihovu aktivnom htijenju židovstva s njima dovoljno kontakta srca, koji će dovesti do vidnih aktivnih rezultata, sve ako se i budu njihova i naša naziranja u gdječemu sukobila. Nama nije bilo do »pobjeda« i mjerenja nadmoći. Mi ne marimo ni ispitivati, koja je »partija« danas jača. Jer mi ne htjedosmo drugo, nego živo, dobro, pozitivno židovstvo i mi ga tražimo i od srca mu se radujemo, gdjegod naidjemo na nj. Mi smo to očitovali stupivši iz svoje pobude u kontakt s tom grupom. Mi smo u pregovorima jasno i bez dvounrtce očitovali, da želimo listinu ljudi, koje će ujedinjavati jedan minimalni savremenj, židovski i opći, program, ljudi, u čije pozitivno židovstvo imamo puno ufanja. Niko, a najmanje ta gospoda, no može nam osporiti ozbiljnu i iskrenu volju, da izbjegnemo borbi, doklegod se to da dovesti u sklad s našom časti i sa bezuvjetnim zahtjevima, da se židovska općina učini doista židovskom, pa da njome upravljaju ljudi, kojih židovstvo ne sastoji tek u anticijonizmu sa nešto birokratstva, nešto manje filantropstva, a još manje ćak i religijoznosti, koja ne bi zadovoljavala ni najreformnijega čovjeka Mojsijeve vjere. Kao odgovor dobismo poruku, đa nam se »daje« šest mjesta u predstojnlštvu. »Klub većine« trebao bi da ostane kompaktan pod vodstvom čovjeka, koji nije doduše demisijonirao radi cijomsta, ali koji je izjavio, kako je to saopćio jedan od pregovaratelja s drugo strane, da ne će da bude u predstojništvu, u kome bi bilo cijonista. Sad »dozvoljava« cijonistima šest mjesta od 36 i hoće da bude ćak i predsjednikom i ovakovu predstojmštvu. Ova »koncesija« jasna je parola.

Dr. Josef Samuel Bloch kao narodni Židov (K 70. rodjendanu.)

»Wiener Morgenzeitung* na vrlo je dostojan način u jednom članku slavilo stogodišnji rodjendan pok. dra. Adolfa J e 11 i n e k a, najsjajnijega propovjednika 19. stoljeća. Pisac u rečenom članku tvrdi, da je Jellinek bio cijonista i dokazuje to iz homiletskih spisa dra. JellTneka. S mnogo više prava možemo da proglasimo dra. Josef a B 1 o c h a narodnim Židovom, koji je bio predestiniran borac protiv bajke o ritualnom umorstvu. Mi cijoniste ne smatramo se strankom, koja ima da zastupa interese izvjesne židovske grupe. Ne! Tko nosi ime Židov, pa ma po*svom naziranju bio i asimilant, živi je ud židovskog narodnog tijela, pripada nama, dok nije i formalno istupio iz židovske zajednice. Dosljedno tome načelu slavila je »Wiener Morgenzeitungc uspomenu Jellineka, ma da se on, koji se u članku slavi kao cijonista za vremena Jellineka postojao je u Beču židovsko nacijonalni, ali ne cijonistieki pokret riječju i djelom borio protiv židovsko-narodnog pokreta. Prof. dr. Heinrich L o w e, sveučilišni bibliotekar u Berlinu, slavi zasluge dra. Bloclia za židovstvo i nagla-

šuje njegovu židovsko-narodnu svijest, premda svi znamo, da je dr. Bloch vodio žestoku borbu protiv dra. Herzla. Pa ipak! Jellinek i Bloch su isto tako izrazite ličnosti u povijesti, životu i znanosti židovstva kao Moses Mendelsohn, Nachman Krochmal, dr. Zunz i S. L. Rappaport. Kod dra. Blochrf, koji je dne 20. novembra slavio sedamdesetgodišnji rodjendan u Americi, dolaze još i drugi momenti, koji ga čine židovskim velikanom. Započeo je borbu protiv antisemitizma u času, kad su ostali židovski tjednici odbijali takoreć rukavicama antisemitske potvore. Apstrahirajući od borbe protiv Holdinga, koja je bila istorijski čin, zasluga je dra. Blocha, da je u borbu protiv antisemita i u suzbijanju njihovih napadaja unio više života i odlučnosti. Zasluge dra. Blocha ne smijemo da posmatramo s partijskoga gledišta. Ne smijemo zaboraviti, da je dr. Bloch, onda još rabin male floridsdorfske općine, započeo borbu protiv ukinuća učenja jevrejskog jezika na srednjim školama, koje je uslijedilo na želju jednog moćnog člana predstojništva bečke bogoštovne općine i nije mirovao dok nije postigao, da se ta naredba povukla. Nikad mu u životu nisu imponirali moćni predstojnici u općini i neustrašivo je ustao pro-

tiv beznačajnih židovskih antisemita, protiv onih kukavica u židovskome taboru, koji su sebi u malim općinama svojatali vodstvo i nastojali, da se plaća što manje poreza, da činovnici općine gladuju, a vlastitu djecu dadu pokrstiti. Danas ne treba da tu borbu vodi pojedinac. Cijonistička organizacija se danas svojim dobrim novinstvom brine, da onemogući ove častohlepne elemente, koji mrze sve, što je židovsko. Zato ovi ljudi i mrze cijonizam i narodno židovstvo. No djelovanje dra. Blocha pada u vrijeme kad je u Beču osnovano prvo akademsko društvo »Kadima«, kome je dr. Bloch kumovao. Seniori ovoga društva osnovali su poslije židovsko narodno društvo <Atid« (budućnost), koje je doskora usljed nestašice materijalnih sredstava prestalo raditi. »Kadima« ograničila je svoje djelovanje samo na akademičare, a u židovskim općinama vladao je kaos u svira židovskim pitanjima. Osnutkom tjednika dobilo je židovstvo jedno glasilo, koje nije prestalo isticati, da se mora Židov buditi iz svoje letargije, da postane samosvijestan,te da uvidi kako je nedostojno stiditi se svoga židovstva. U Beču izlazio je doduše tjednik »Dio Neuzeit« (osnovan 1859.), koji je s vremenom postao list bogoštovne općine, a

2

»ŽIDOV« (HAJHUDI).

BROJ 33.