Židov
za obnovno djelo ljude s kapitalom i za to treba palestinski rad odijeliti od cijon. organizacije. To bi bilo vrlo opasno. Pogreška je nadalje, da umjesto da učvrstimo našu organizaciju, stvaremo institucije, koje idu svojim putem. Ra-bjnović (Amerika) goviori o amerl,-' kanskim Židovima pa veli, da su američki Zidovi isti oni ruski Židovi, samo što su prešli preko oceana. Amerika mora da namakne najveći dio sredstava za izgradnju Palestine. Rad, koji je započela delegacija, mora se nastaviti. Morris My e r (Engleska) traži toleranciju i slobodu savjesti u našim redovima. Oleđe High Commissionera, čiji je rad oštro kritiziran, veli, da moramo s njime biti. Primio sam vijest iz Palestine, da ie Samuel pozvao arapske notable i predložio im da vijećaju o konstituciji na tem*Iju Balfourove deklaracije. Arapi su taj uvjet otklonili, a Samuel je prekinuo pregovore. U takovom času mora da smo s njime. Ehrenreich (Amerika) govori u im* Poale Cijonista i izjavljuje, da stoji na strani vodstva i ako nije pristaša Usiškinov priznaje mu, da imade prošlost i da inkorporira tradiciju cijonizma, dok Brandeis i njegovi ljudi nijesu cijoni>ti. Židovske radničke mase radit će za iidovsku Palestinu i učinit će sve, da izgrade židovsku zemlju.
DEVETA SJEDNICA.
Ponedjeljak, dne 5. septembra, iioen, Simon odustaje oci zaključne riječi, ali pridržaje sebi pravo, da kao i članovi Egzekutive u svako doba može govoriti. Hilel Zlatopolski: U našim se redovima vodi borba, no to nije lična borba, već borba ideja. Obeskrepljuje navode Simona glede njegovoga ustupa u Egzekutivu, a zatim prikazuje svoj rad za Keren Hajesod i smetnje, koje je Simon pravio radu za Keren Hajesod. Simon izjavio je, da je morao na novo učiti, a to je bila za nas skupa škola, koja nas je više stajala, nego sve škole u Palestini. Izgubili smo vrijeme, u kojem je narod bio oduševljen jer je Simon htio da uči. Sad je rad mnogo teži. Ponavljam, nije to pitanje osoba, već borba ideja. Zdrave narodne mase napustile su one, koji su radili protiv ideje preporoda naroda. M. M. Usiškin: Ne ću »i s kim da polemiziram, niti ikoga da okrivljujem, ali ne ću ni sebe da opravdavam, hoću samo da razjasnim. Oas, u kojemu se sad nalazimo je preozbiljan i samo potpuno razjašnjenje nesporazumaka može nam donijeti saglasje, koje je nužno za zajednički rad. Govorilo se ovdje o trim pitanjima: London, Amerika, Palestina. O Londonu ne govorim, jer nisam tamo nikad radio, o Americi takodjer ne ću da govorim, sporazuman sam s onim, sto su moji prijatelji govorili o toj stvari. Hoću da govorim samo o Palestini, jer sve što se zbiva izvan Palestine, je samo priprava za Palestinu. Izvan Palestine diskutiraju se samo problemi, u Palestini mora da se borimo s realnostima, a ove realnosti mijenjaju često i najbolje izradjene probleme. Veliki političar, muž s velikom energijom, prijatelj naših nastojanja, došao je s gotoAum planovima u Palestinu; ali otkad je zasjeo na maslinovo brdo, radio je stvari, koje su nas često ogorčavale. To je razlika izmedju Londona i Palestine, Položaj u Palestini je rdjav. Pitajte, tko je tomu kriv i 80 c /o će odgovoriti cijonističko vodstvo, a osobito njegovi za-
stupnici u Jeruzalimu. No krivnja leži u gorkoj našoj sudbini. U času najveće sreće, kad se činilo, da je došao početak geule, kad smo imali najljepše nade na ispunjenje najsmjelijih naših snova, jednim se mahom promijenio naš položaj. Stajali smo pred potpunim minom istočnoga židovstva, našeg najvažnijeg rezervoara na ljudima, novcu, na narodnoj volji i stvaralačkoj energiji. 1 ta je nesreća razlog našemu nezadovoljstvu, našoj ogorčenosti i... A sad k V a a d h a c i r i m u (Cionistička komisija). Što se njemu predbacuje? Veli se, da su milijuni došli kroz vaad hacirim u Palestinu, a da nije stvoreno nešto zdravo, za život sposobno i trajno. Ove optužbe nemaju mkakove podloge. Hoću da Vam to dokažem, ne da sebe perem, već za to, jer su ove optužbe na štetu naše stvari. U istinu malo je stvoreno, ma da su na čelu rada bili najbolji muževi. Ali da vaad hacirim nije radio, jišuv bi bio sasvim uništen, zemljište koje smo kupili, ostalo bi u rukama Arapa. Novih se kuća ne bi gradilo, a 29 novih naseobina propalo bi, jer bi ih radnici morali napustiti. A što je -najvažnije - škole —, morale bi se zatvoriti. 13.000 djece vrludalo bi ulicama Jomzalima i u drugim gradovima i kolonijama, a 000 učiteljskih obitelji moralo bi ostaviti zemlju. 18.000 halucim, koji su došli u zemlju, ne bi se usudili doći u zemlju, a stari jišuv bi potpuno propao. Što je stvoreno u Palestini? Najvažnije je kupovanje zemljišta. Sa svih strana se prigovorilo, zašto ne kupujemo zemljišta. Do augusta 1920. nije se moglo kupovati zemljišta, a prvu smo priliku upotrijebili, da kupimo Emek Jisreel. Ne za svoje opravdavanje, već kao •smjernicu za budućnost Vam velim: Zemljište je skupo, ali kad se radi o Palestini, onda ima nečega, što je još skuplje, a to je vrijeme. Danas skupo, sutra' jeftino, tad kupite danas. Spekulacije mogu da prave na svoj račun. S 1 alestinom ne smijemo spekulirati Ako Vam se kupnja čini skupom, reci ćete, da su Usiškin i Huppin rdjnvi trgovci; da nismo kupili zemljište, morali bi reci, da smo zločinci. Tkogod iza nas dodje u Palestinu, neka samo kupi zemljišta. Mi smo u pol godine kupili posjede pet puta veće no što je Narodni boud kupio za 20 godina. Druga je točka gradnja kuća. Narodni ekonomi u i izvan Palestine pravili su veliko otkriće, da Palestina treba stanova, u ja sam s Goldbergom još u Odesi osnovao društvo za gradnju kuća. Zaboravih) se na to, da se za gradnju kuća treba i novaca, a zna sc, da u našem budžetu nije predvidjeno • za gradnju kuća ni jedan šiling, pa ipak smo gradili u Jafi, u Kfar Šaha i Hajfi, Petah Tikvi, Nahlat Jehudi, Jeruzalimu, En (lanu. Prvi novac, što ćemo ga iz Amerike dobiti, a to je 100.000 funti, odredili smo za hipotekama banku, a u najkraće vrijeme bit će u Jafi izgvadjeno 200 kuća. Kolonizacija. I tu nam predbacuju nerad. A to ne stoji, jer mora se priznati, da smo stvorili novih naseobina (Dilb, Kalendija. Ajeled hašahar, Mah-
najim i druge). Prigovara se, da su ovo naseobine male i siromašne, no osnivači prvih naših kolonija mogli hi Vam pripovijedati, da su i prve kolonije bile malene. Traži se promjena sistema, a kad sam lanjske godine u, Londonu predložio da se kvucot pretvore u mošave ovdim, otklonila je to konferencija. Što smo stvorili, dobro ili zlo, ostat će, dok netko dodje i nešto boljega stvori. Kad ne ću više moći graditi, bit ću čuvar onoga, što smo dosad sagradili. Kredit i privatnu inicijativu takodjer nismo zanemarili. Ruppin i ja smo za svaku privatnu inicijativu, koja s nama radi i nadopunjuje rad organizacije, uli smo protiv svake privatne inicijative, koja samo govori i ništa ne radi, već samo kritizira naš rad. Za privatnu inicijativu treba tri stvari: političku pomoć, informaciju i kredit. Za svakog kapitalistu morali smo kod oblasti intervenirati i zatražiti koncesije. Naše su informacije slabe i netačne i ne mogu biti bolje, jer nemamo za sve stručnjake. Trebamo pijonira dvije vrsti: s fizičkim i materijalnim snagama; no već talinud ističe, da ljudi radje žrtvuju svoj život nego svoj novac. Školsko pitanje crveno je s\ikno za našu opoziciju, školstvo je duša cijelog našeg djela. Ono malo kulture i hebrejskog, što smo stvorili, naša je utjeha. Razmahala se borba protiv učitelja, pijonira naše kulture, koji su isto tako trpili i žrtvovali, kao i svi drugi pijoniri. Osnivač našeg naroda, Moše Rabenp, nije bio Busines-čovjek, već borac za kulturu. Ne smijemo napustiti niti prodati privatnom društvu ijednu školu ili dječji vrt. Naš školski budžet nije velik, jer imamo mnogo škola, već zato, jer smo premalo uradili za druge svrhe. Predložio sam budžet od 4 mili' juna funti, od kojih se za školstvo traži samo 8%, no taj je projekat dobio Brandeis i Haas i tamo je zakopan. Halucim: bolesti, groznice, život u šatorima i sve druge nevolje, kojima tu izvrženi halucim sve je to skrivila cijonistička komisija. Ali što mi možemo uraditi bez novaca? Naši političari htjeli bi sve. da naprte vladi; no naš je najveći aktivnm, da smo toliko halucim doveli u zemlju. Konačno htio bi još nešta reći o r arapskoj politici. Zadnjih godina radilo se na toni polju i ako rezultat nije povoljan, krivnja leži u objektivnim činjenicama. Znam, da smo osudjeni, da budemo mali otok u arapskom moru; ali to još ne znači, da semoramo poniziti i pokoravati. Mora da šutimo i da idemo u Palestinu, gdje ćemo još proživiti teške časove. To je položaj. Težak je, ekonomski i politički. Ima smrtnih muka, koje svršavaju sa smrću, i boli radjanja, koje stvaraju nov život. Patnje galuta su smrtne muke. U Palestini doživljavamo boli radjanja novog narodnog židovskog života. Naš je put težak, on je via dolorosa. U Palestini trebamo dvije vrs}.i halucim. Onakove, koji kamenje lamaju, i onakove, koji se kamenuju. Kad nekoga šaljete u Palestinu, birajte halucim, koji će bez straha pobirati ka-
10
»ŽIDOV« (HAJHUDI)
BROJ 29.—30.