Židov

računati sa ogromnim žrtvama za organizaciju, za Keren Kajemet, a nifglavito za Keren Hajesod. * Pored vrlo stvarnih rasprava o praktičnome radu znatno je iskočio i na ovome vijeću kulturni referat. Referat i debata o kulturnom radu razlikovala se ovaj puta od sličnih debata prijašnjih godina. Zato je jedan od delegata u debati o kulturnom radu imao posve krivo, kada je rekao, da je kulturni referat ttfc sklop lijepih riječi. Ovo je naziranje moglo vrijedit' prije nekoliko godina. Tadjn je kulturni referat zaista bio tek kompleks idealnih misli, čija nam se realizacija činila neizmjerno daleka; činila nam se daleka, jer su naše duše i srca bila prazna istinskoga židovstva. Medjutim učili smo i učimo, pa za čudo: kulturni referat ovaj nam je puta tnnogp, razumljiviji, sve nam je u njemu bezuvjetna potreba, sve nam je tako blizu, sve se može i mora izvršiti . . . 1 baš zato, jer nam je sve to tako blizu i prirodno, tražimo od toga našega Saveza, da sve te kulturne zadatke izvede. Jasno je, da nije ni materijalnim «i kulturnim potrebama udovoljeno, ako n Zagrebu naši sumišljenici rade i plaćaju preko svojih fizičkih i materijalnih sUa. Svaki naš sumišljenik, pa i onaj u najzabitnijem mjestancu, mora pridonijeti i rada i novca, svaki je naš sumišljenik dužan s mjesta započeti reorganizacijom svoje mjesne organizacije, jer samo valjane mjesne organizacije garancija su za potpuni uspjeh naše stvari. Vjerujemo, da su se delegati iz Sarajeva vratili svojim domovima pod dojmom ozbiljnoga raspoloženja na vijeću, tc da su u spoznaji ozbiljnosti časa već započeli reorganizacijom svojih mjesnih organizacija, kako bi te mjesne organizacije posfale rasadištem židovske kulture, hebrejskoga jezika i literature, židovske pjesme i židovskoga čuvstvovanja, tjelesnoga uzgoja te aktivno sabiralište sredstava potrebnih za realizaciju naše misli. Izvrše lj mjesne organizacije taj zadatak, bit će to na zadovoljstvo i njihovo vlastito, jer će tada na slijedećem Saveznom vijeću punim pravom tražiti račun o uspješnom radu vodstva. Vjerujemo, da vodstvo na to vijeće ne će doći praznih ruku!

Dr. Hozea Jacobi

(K njegovo] 80-godišnjlci) 13. tebeta navršuje nadrabin zagrebački dr. HozeaJacobi osamdesetu rodinu svoga života. Njegova riječ danas već jedva nadvladava prostora velike sinagoge. Ali kad se na velike blagdane popne na propovjedaonicu da progovori, tad se u srca općine njegove spušta kao rosa dašak čiste vjere sluge božijega. I kad taj patrijarha sijede kose, što se spušta niz umnu glavu, i srebrne brade što pada na prsa, ispruža oplemenjene ruke da zakrili blagoslovom svoju općinu, blagoslovom, za koji njegove dobre oči mole, uzdignute prema svome Tvorcu, tad starac u -.vome zanosu ne vidi, kako

se sagibaju glave i onih, koji nijesu jaki u vjeri, ali podliježu veličanstvu čistog, jakog vjerovanja, koje struji iz tih ruka i tih ustiju. I mi osjećamo, da ovaj čisti učitelj starozavjetnog ćutfo.redja svojom riječi ima vlast nad svojom općinom, jer je to riječ Boga, što ga on u sebi nosi. Ovaj odlični govornik s mudrosti i zanosom, u kome vibrira sva dobrota duše navikle da prašta, oblikovao je svojom riječi duše i stvarao trajno vidljiva i nevidljiva djela u krilu svoje općine. Sinagoga i općinska zgrada, škola i institucije milosrdja: nije li on imao bitna udjela u njihovu gradjenju, i riječju, koja otvara srca, i planom i revnim sabiranjem gradje? I nikad nije snstao. Nijedno razočaranje, nijedna krutost bližnjega i sudbine nije ga skrenula s puta, koji je bio odredjen pozivom, što ga u svome srcu nosi. Da ne sagiba se ni pred kim i njegovo dostojanstvo ne daje koncesija. On nije službenik općine, jer je potpuno sluga bojžji, koji mu je jaka kula. Starozavjetna strogost naziranja čini ga izrazitom individualnosti s oštrim konturama i čuva čistu idealnost njegove duševnosti. Generacijama je bio učiteljem. 1 ta strana njegova mnogostranoga rada zajamčuje mu zahvalnu ljubav njegovih negdašnjih učenika. Od tad, kad su slušali njegovu toplu riječ, zagrijanu ljubavi prema svemu, što je čovječansko i židovsko, oni su pošli raznim putevima. Ali oni su, uz malo izuzetaka, ostali vjerni osnovnoj noti njegova naučanja; radosnom i toplom prianjanju židovstvu. Negdje u kutu svoga srca s«ia,ii u sebi nosi iskru onog žara, koji je zapalio u njemu njihov očinski vodić kroz cvjetane poljane i kroz patnje židovstva. Topli su to bili »školski ‘ satovi u kojima se dobri učitelj badava prijetio »lošom ocjenom« i mislio, da nas je zastrašio, dok smo se mi, znajući njegovo srce, smješkali njegovoj strogosti. Koliko li ljepote dječinskih dana uskršnjuje, kad se spomenemo danas tih satova razgovora s očinskim prijateljem, kome smo se utekli, kad su nas tistile sitne brige i boli našega židovstva, što ga je on gajio! Tad, kad je cijonizam revolucijonirao omladinu, a ona je stvorila pred četvrt vijeka svoje srednjoškolsko udruženje, on nam je kao pokrovitelj dao široku autonomiju. S njime zajedno njegova je omladina u njegovoj kancelariji vijećala o osnivanju udruženja, a on nije nametao svoju volju, već je kao drug, radujući se zanosu svojih mladih učenika, pomogao svojim savjetom. 1 praštao je, kad smo zastranjivali, kako ljubav umije da prašta. Kako to sve. gledano unatrag izgleda čedno, neugledno! A ipak tu su se sadile klice i to je bilo jedno cvatuće rasadište . . . I danas, kad se stvaraju tečajevi za jevrejskj jezik, $ kolikom ljubavi i s kojim osjećajem sreće, što mu sja iz očiju, prati on razvitak i napredak jevrejskoga znanja! Doista, cijela njegoiva duša pripada cvjetanju u židovstvu i zato židovskom djetetu , . . Nije ovim recima nakana, da iscrpe sve zasluge i djela nadrabina dra. Ho-

zeje Jacobi-a, ni da nizaju biografske podatke. Oni hoće da budu samo srdačan tribut poštovanja, blagodarnosti i ljubavi onih, »koji ganuti obnavljaju srdačne veze sa svojim očinskim prijateljem i učiteljem u povodu njegova osamdesetoga rodjendana. Sve što je bivalo i biva pozitivno « židovstvu, od iskonskoga do savremenoga, kucaji njegova srca, vječno mladoga po svome idealizmu, radosno pozdravljaju. U svemu je tome on suučesnik. Klice, koje je i on sadio i presadjivao, nikoše i izrastoše. Doživljuje jednu radosnu, snažnu obnovu židovstva u jedinstvu. Savez židovskih općina cijele kraljevine. kome je i on bio zagovornikom i promicateljem, stvarat će daljnju izgradnju toga jedinstva. Pored tragedija, što ih židovstvo proživljuje, i on s nama vjeruje u ljepšu budućnost svoga naroda, budućnost, ko|u se vidnim gradjenjem posvuda naviješta. I, mlud u svome zanosu za sve čisto i dobro u židovstvu, on će uživati sreću što je i on bio vrtljarem u bašti svoga naroda, koji jc brižno i s blagom rukom njegovao cvijeće. Neka bi umnom starcu i čistu službeniku ideala bilo dano, da ugleda sazrijevanje plodova obnove svoga naroda i da uživa dugo, dugo u njoj sa svom nepresahnjivom mladosti svoga idealizma'

Dr. Aleksandar Licht.

Dr. Leo Pinsker

K stogodišnjici njegova rodjenja. Prvoga tebeta navršilo se sto godina od rodjenja onoga muža, koji je židovskomu narodu prikazao njegovu zabludu i pokazao mu put, kojim valja poći da se obnovi i da postane jednakopravnim članom čovječanstva. Prvoga tebeta rodio se Leo, Pi n s k e r, buditelj židovske samosvijesti i ponosa, teoretski osnivač političkoga cijonizma, koji je kasnije Herzl doveo do pobjede, izvedavši ono, što Pinskeru nije uspjelo: stvaranje velikoga foruma, tribine, s koje je židovstvo svijetu dokazivalo svoje pravo na opstanak. Leo Pinsker pošao je u svojem razvoju putem svih maskilim. Odrasao je u getu, gdje je u djetinstvu primio d boke dojmove i svestranu židovsku naobrazbu, da se poslije svim žarom baci na studij profanih nauka, koje će i njegovu napaćenom narodu donijeti slobodu Pinsker je kao maskil bio duboko uvjeren, da je stanje židovstva neodrživo, ako židovstvo ne razbije onaj čvrsti lanac, kojim ga je sapeo rabinizam, braneći mu, da dodje u doticaj s modernom naukom. No Pinsker je brzo spoznao, da nije nesreći njegova naroda krivo samo slijepo čuvanje tradicija. Uvidio je da tu imadu odlučnu ulogu i drugi neki momenti, koji nisu zavisni o samim Židovima, ; tražio riješenje problema. Proučavao je židovstvo i njegov položaj i bolna spoznaja ispunila je dušu njegovu. Njegov narod, kojj se toliko borio za slobodu, toliko stradap, da održi svoju samostalnost, narod, čiji je psalmista pjevao; »neka mi usahne desnica moja, zaboravim !• na te, Jerušalajimel«, taj narod izgubio je u dugim vijekovima robovanja svoj

BROJ I—3.

»2LDOV« (HAJrIUDI)

3