Židov

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Mladost

Po-svećeno »Bar Giori«. Jubilej navršenih četrdeset semestara >Bar Oiore« pobudjuje na razmatranja o funkcijama mladosti u mladožidovskom pokretu. Kad je »Bar Oiora» osnovana kao prvo židovsko-narodno društvo ljudi iz.jugoslavenskih zemalja, u tudjini doduše, ali u mjestu, u kome je živio Teodor Herzl i odakle je, nošen mladim zanosom, krenuo politički cijonizam u židovski svijet, u Jugoslaviji samoj jedva se još zamjećivalo gibanje u židovskoj omladini. Stariji su se ranije udružili u Beogradu, u Bugarskoj no omladina sama. Tek kašnje su u Zagrebu srednjoškolci osnovali svoje Literarne sastanke«, prvo kolo, u kome su se na ugovorima i člancima Herzla i Nordaua, na lirici Zlocisti-a, Donatha, Griinau-a, Feiwela i Miinchhausena upaljivale mlade duše za cijonizam: jedan'lirski cijonizam i cijonizam visokog patosa. Svi smo mi tada bili puni toga plemenitoga patosa, puni ritma, koji je nosio duše na krilima, povisoko od krutoga tla. I svi smo se spremali za borce: prema vani mladenački bezobzirno radikalni, nevaspitani doduše jevrejski, ali ipak nesnošljivi prema asimilatorstvu, u kome smo jučer još glibili. Danas, kad se omladina iako samo u, jednome, ponajboljemu svome dijelu dala na istinskije židovsko vaspitanje pojedinačke ličnosti, na individujsko izgradjivanje sopstvenoga »ja«, ona, što se toga tiče, s pravom smije da o sebi drži, te je pošla dalje u ispunjavanju ličnih duhovnih obaveza, što je jedno ispovijedanje nalaže, hoće !i da bude i objektivn o posve iskreno. I ona može s pravom da tvrdi, te je soptsvenu, omladinsku, dužnost počela da shvaća u težini, koje, ’i toj mjeri, nije bilo u zanosu prvih dana. No čini mi se, da je subjektivna iskrenost, iskrenost zanosa, u prvim godinama bila jača, bezuvjetnija, od objektivne, spoznajne iskrenosti današnje omladine. Tada se omladina bila sa' svime da!?a n službu ideje. Ona je bila jedina; ona je trebala da osvaja, jer drugih buditelja n ue gotovo ni bilo. Trebalo je sijati na ncuzoranom tlu, a ratara je i sijača bilo malo. Tu se nije stiglo misliti na sebe, na gomilanje blaga duha, na zasizanje u duboke riznice duševnoga obilja naroda, ve ć tek toliko, koliko ( je trebalo za riječi budnice, koju smo pjevali narodu. Omladina je imala točno i jasno odredjenu funkciju. Ona je morala organi*°vati, morala je stvarati prve vidne

cijonističke grupe, morala je davati i skupljati šetkalim, koji su bili glasovnice za kongres i sredstva za aparat organizacije, redovno finansijski pasivan. Da, ona je išla od čovjeka do čovjeka i skupljala šekalirn oh, koga od nas, koji proizadjosmo iz te omladine, ne obuzima nostalgija za čistim šekelbm onih dana! Što joj je vremena ostalo, ta je omladina posvetila sticanju znanja. Prije svega ona je znala, što je i što hoće cijonizam; uz to je učila istoriju svoga naroda i suvremenu njegovu ideologiju i literaturu u prijevodima. Za sebe samu nije joj ostalo dosta vremena, pa i nije joj to pravo došlo k svijesti: ta sve je bilo tako mlado, tako svježe, puno života, koji pupa od sokova i nosi cvijeće; iko je pomišljao na sazrijevanje? Pokret se širio i jačao. Stao je obuhvaćati desetke, pa i stotine tisuća, pa milijune. Slavio je uspjehe i slavlja, koja su zahvatila.mal ne sav narod; i one, koji su bili izvan mladožidovs'kog pokreta, čak i one, koji su izgledali asimilovani, čak i one, koji su do jučer bili gordi protivnici. Pokret je brzo i rano dospio n doba snažne muževnosti. A što bi iz omladine? Ona je, izgledalo je, izvršila svoju prvu funkciju, funkciju budjenja i povlači se iz redova radnika na organizaciji. Ona se okuplja za se u cilju, da izvrši drugu, težu, fazu u razvitku: intenziviranja htijenja i saznanja, ispunjavanja ži dovstva sopstvenim, korenitim vrednotama, predanja obnovnome radu, fizički i duševno. Palestina joj više nije san, nego realnost. Ali ne toliko realnost u političkome pogledu, ne toliko realnost Balfourove deklaracije. San Rema i mandata, koliko realnost službe, zbiljskog vezanja sopstvenosti sa zemljom u pijonirskome radu. Tako nastaju halucim. I upoređo oni počinju da govore jcvrcjski i da ulaze u dubine duha svoga naroda. Počinju, kažem, jer to duševno bivanje ik »bezuvjetnosti i jednovitosti« tek šta je otpočelo i to htijenje još nema punu vlast nad svom našom omladinom. 1 jer je taj put toliko tegoban, jedan ugledan dio naše omladine odabire lagodniji put afirmiranja svoga židovstva: jednostranu fizičku rcgeneraciju, gimnastiku i sport neodijhovIjen načelima, ne nošen spoznajom, da ova grana mladačkoga života ne smije da dovede do hipertrofije kulta tijela na uštrb đuševnosti. Sama omladina to osjeća i iz toga osjećanja dade se dobro razumjeti, što je jedan omladinac u ovome listu pisao protiv toga, da se gimnastička i sportska udruženja udruže u zasebni savez, izvan

okvira Omladinskoga Saveza. Bojazan je to, da tjelesni uzgoj ne postane sam sebi svrhom i ne stvori nastrano židovstvo muskula, koje danas već samosvijesno, s vidom opravdanosti o sebi tvrdi, da je jedino u omladini, koje uspijeva kao organizovana zajednica. Oni, što se kultivišu, pojedinci su, koji ne izlažu svoj rad u javi. U nas ovdje nije još hora za ovu »diobu rada«. Kolo onih, koji se dadoše na duševnu stranu obrazovanja svojih individualnosti, da postanu u punoći sadržine Židovi, nije još veliko, i baš zato u nas omladina ima još uvijek da vrši nada sve važne organizatorne funkcije. Ona ne smije i ne može još da se stavi izvan za dataka organizacije. 1 ne smije to da učini najpače zato, jer je cijonizam u nas u velikoj mjeri »neolitski«, nedostatno produbljen i nedostatno organizatorno razgranjen. A najpače, jer se još previše shvaća filantropski, premalo kao kategorički imperativ dužnosti, premalo kao ispovijest, koja obavezuje. Ako se na pr. zamislimo u uzroke, zbog kojih cijonizam nije organizovan u Vojvodini, možda ćemo doći do uvjerenja, da je uzrok tome taj, što je cijonizam kao program zavladao Židovima Vojvodine, a da tome nije predilazilo cijonističko omladinstvo sa intenzivnim, trajnim, a naročito neoportunističkim zanosom. Ima toga dakako i drugdje u našim krajevima. Tek; omladinu Vojvodine uzesmo primjerom, jer ona i danas još susreće velikim dijelom cijonizam apatijom, a najmanjim dijelom objavom preporoda, kako smo ga mi, cijoniste od decenija ovamo, shvaćali. Tu treba još mnogo rada onakvoga, kakav je vršila cijonistička omladina u prvim godinama flerzlova cijonizma. Naši se redovi, redovi organizacije, jedva pomladjuju, ne zato, što ne bismo imali omladine; što više, mi je imamo mal ne svu već zato, što iz nje malo njih • sporo ulazi u organizacijom! vezu cijonizma. I tako u njoj rade uvijek isti iskušani radenici, rade do umora, čekajući ne na zamjenu, ali na sarađnju mladeži. Ona treba da upozna, te su u nas prilike takove, da se ne smije povući a ruta granica izmedju »starih i mladih«. Previše treba u nas još da se uradi po onima, koji u sebi nose radikalizam i čistoću uvjerenja, neovisnog o konjunkturama. Omladina u nas nije stigla da spremi dostatan broj radnika za tu zadaću. Zato mora i ona da je vrši, da obnavlja i popunjuje kadrove cijonističkih radnika. Dr. A. L.

oštarina plaćena u gotovom.

GOD. VI.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 16. juna 1922. 20. šivana 5682.

PRETPLATA : GODIŠNJE K 120, POLUGOD. K 60, CETVRTGOD. K 30, POJEDINI BROJ K 4.- IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROJ 27.