Židov

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Gdje je pogreška?*)

Nema sumnje, da je nada sve važno za svaku organizaciju istraživanje vlastitih pogrešaka u postavljanju bližih i daljnjih ciljeva i u odabiranju metoda i sistema rada. Cijonistička je organizacija od prvoga časa zamjernom autokritikom u svojim redovima, 'kadšto i pretjeranom, dolazila do revizije svojih metoda i do produbljivanja svoga naziranja. U prvome redu je to posljedica kritički analitičkog židovskog duha a i spoznaje vrijednosti i potrebe jedne savršene organizacije za provedenje velikog odjela. Najzad to dolazi iz velikog interesa naših sumišljemka za našu stvar, iz bojazni, da stvar možda ne ide dobrim putem i iz želje, da se pri. pomogne boljem razvitku. To je jedna zdrava pojava. Ona ne da, da zadovoljni sustanemo, nego nas goni napred, na neprestano traženje boljih puteva, metoda i sistema, na intenziviranje našega rada, na veću predanost, ustrajnost i požrtvovnost. Ta je pojava jedan dio našega cionističkoga života, ne da nam, da starimo i zahirimo, nego nas kao organizaciji! uzdržava vječno mlade, borbene i radine. Dobar je cijonista tek onaj, koji nije nikada zadovoljan, koji nije zadovoljan ni s onim. što je postignuto, koji bi uvijek htio brži, bolji j savršeniji rad. Zato se ni u kojoj organizaciji kritika ne želi i ne pozdravlja tako istinski iskreno .kao kod nas. Nije bilo nijedne cionističke ustanove, koja bi načelno izbjegavala ili omalovažavala kritiku. sto više, svaka je cijonistička oblast u kritici gledala pojavu, koja je kadra, da budi interes za našu stvar i da je unapredjuje iznalaživanjem boljih radnih metoda i upozoravanjem na štete, kojih se po tome u buduće moglo kloniti. Zato i nema slučaja, da je koja cijonistička ustanova bilo kada ispitivala legitimaciju svojih kritičara. Za razliku .zemljama, gdje je cijonistički život bio i jest bujan, treba konstatovati, da je u nas dosele bilo malo kritike i opozicije, a kad se već javljala, bila je preslaba, a često i isprazna. Zato i nije donijela ploda i nije imala uticaja. Pa kad je već riječ o pogreškama ili bolje nedostacima u našoj zemalja s koj organizaciji, onda se može prije svekonstatovati nestašica jedne žive kritike i jake opozicije, jedne kritike, koja bi iznašala 'naše pogreške i propuste, koja ti nas gonila na veći i bolji rad i koja bi

*) Povodom članka g. rabina dra. I*. Kellera u Svijesti« od 16. Vi. ov e godine.

nam pokazivala novih mogućnosti i vidika; jedne opozicije koja bi pored svoje lojalnosti isticala svoje drugačije ali jasne pog’ede i ciljeve, te bi nepopustljivo tražila, da ih vodstvo usvoji ili da dade mjesta onima, koji bi bili voljni i kadri da po tim pogledima vode poslove naše organizacije. Sasvim je pogrešno ako kritika tvrdi, da ne će ulaziti u osobna pitanja. Lični se momenti tu naprosto ne mogu izlučiti, pa kritika mora imati smjelosti, da traži i ličnih promjena u vodstvu, ako nalazi da je cijeli sistem, da su »misli-vodilje« u organizaciji štetne. Šteta je ne pogreška! da u nas nema talkove opozicije. Da u nas nema opozicije sa jasnim ciljevima u ličnim i stvarnim pogledima na vodstvo naše zemaljske organizacije. Da nema opozicije, koja bi se htjela ustrajno boriti, da svoje poglede dovede do pobjede. Takova borbena opozicija ne bi svoju mlakost mogla zabašurivati i ispričavati tvrdnjom, da je današnje vodstvo Saveza silom prilika nesvrziva, jer da pije moguće naći i po-, staviti boljega vodstva. Ova prividna obzirnost prema vodstvu, tobože u interesu stvari, ako se bolje pogleda, u istinu Je najveća bezobzirnost i prema vodstva 5 prema stvari. Vodstvu veli: »Trpimo vas, premda ste nevrijedni, jer nemamo boljih!« A stvari škodi, jer razotkriva jednu slabost naše organizacije, koja u tolikoj mjeri ipak ne postoji. Ne stoji, da u nas nema dovoljno ličnosti, koje 'bi mogle preuzeti vodstvo’ Ima ih. Nu naći i aktivirati ih, povesti borbu protiv današnjega i srušiti ga, to iziskuje jedan ozbiljni i sistematski rad. Takova borba predstavlja prije svega okupljanje pristaša, povećavanje broja šekelista, sudjelo vanje kod'izbora za zemaljsko vijeće, sudjelovanje na zemaljskom vijeću i slično. Prekomotno ‘ je stajalište, kritikovati sistem, a puštati na miru ličnosti vodstva. Opoziciji ne bi bilo teško, i bez borbe, potaći današnje vodstvo u njegovoj cjelini na odstup i prepuštanje vodjenja posala po licima, koja bi pružala jamstvo za aktivnost svoga rada. Ono što lica vod stva drži u vodstvu, jest jedino osjećaj dužnosti, pa je doista teško razumjeti, kako se o njemu može govoriti o »taštinama i gramženju za časti«, kako to vtrdi jedan sumišljenik. Mi znamo, da toga nema ne samo u vodstvu, nego ni kod pretežne većine naših sumišljenika. Mi duboko žalimo ovu nestašicu lične taštine. Zato i ne možemo naći funkcijonara za razne cijonističke ■ instancije naročito u pokrajini a postavljeni ili izabrani funkcijonari nemaju taštine, da časno ispune svoja mjesta.

Tako stoji u istinu sa prvom pogreškom, koju je kritičar otkrio. Jednako stoji sa tvrdnjom, da se naš Savez sve večma udaljuje od demokratizma, ji da se za to ne iznosi niti najmanji dokaz. Ovako krupnu tvrdnju o pojavi, koja bi .kad bi postojala kao sistem, kao tendenca kod vodstva u istinu mogla poljuljati temeljima naše organizacije, trebalo bi jer je tako nova i nepoznata u našim redovima ipak barem donekle potkrijepiti dokazima. Zatajivanje takovih dokaza sa motivacijom, »da se ne pomute lični odnosi* nije nimalo na mjestu. Takova kritika pobudjuje dojam, kao da se traže otkrića, nove pogreške, pojave, koje normalno cijonističko oko kod nas ne može da zapazi. Zar je doista krivnja (čija?), što u nas izlaze 4 židovska lista, zar bi zbilja bilo bolje, da izlazi samo jedan list, zar je krivnja vodstva, što ti listovi ne stoje na jednako visokom nivou, zar je postulat demokratizma naše organizacije, da izdaje samo jedan list i da se spriječi izlaženje četiriju listova? Ne stoji, da naša štampa živi od dobrotvornosti; ona živi, jer ispunjava jedni* veliku potrebu, svakako veću, nego li je u nas izobrazba 10 halucim. Kakova sn to opažanja? Teško je polemizovati s kritikom, koja svoje poglede ako ih već ne dokazuje ne iznosi barem toliko jasno, da je mogu razumjeti oni, kojima je namijenjena. Zagonetno mi je, što kritičar zapravo misli o pogrešci: manjka privlačivost čistih cijonističkih ideala. Jasnija je i nedokazana tvrdnja: »kako se misli i ideali danas kod nas iznakažuju, kako se u izvedbi krnje i ignorišu, mjesto da se produbljuju i upotpunjuju'*. Ako je to prigovor proliv vodstva a tako se čini onda tu tvrdnju odbijamo. Rado bih se opširnije zabavio sa zadnjom po kritici otkrivenom pogreškom vodstva (tu izričito ističe, da se radi o pogrešci vodstva): nedovoljan kontakt izmedju centrale i grupa. Ta je pojava ona nipošto nije samo tehničke naravi! toliko štetna za organizaciju, da u njenom uklonjenju leži ključ za potpunu sanaciju naših prilika. Bit će zato potrebno. Ja se k ovoj temi češće vraćam. Za danas bi se ograničio samo na konstataciju, da kritika i tu posve krivo gleda, kad baca krivnju na vodstvo, i još podcrtava: 3amo na vodstvo. Nije baš tako svejedno, kako to kritika tvrdi tko je kriv, jer se upravo odatle nužno mora da izvedu stanoviti zaključci, koji ne mogu biti isti bez obzira na to. tko je kriv. Ne u obrani vodstva čijim sam članom i ja —, nego kao cijo-

Poštarina plaćena u gotovom.

GOD. VI.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 24 juna 1922. ~ 28. šivana 5682.

PRETPLATA : GODIŠNJE K 120, POLUGOD. K 60, CETVRTGOD. K 30. POJEDINI BROJ K 4 - IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROJ2B.