Židov

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANTA ŽIDOVSTVA

Političko opredjeljivanje*

Piše

dr. Aleksandar Licht.

Zidovi u Hrvatskoj kasno su došli do formalne zakonske jednakopravnosti, bolje reći do riječi »jeđnakopravnost« bez sadržinc te riječi; sedamdesetih godina prošloga vijeka. Do tad oni su bili tolerirani. Pojedinci, ili pojedine familije, uživali su onamo od početka 19. vjeka zašrtitu biskupa ili gradova, i odvjeci tih familija, danas još s ponosom izvađjaju iz loga Schutzjudentuma neko patricijsko i starosjedilaštvo. Sudbina: biti trpljen po milosti visoke gospode, njima je časna i s visine oni gledaju na dotepence ... Zidovi su se dakle stali u Hrvatsku doseljavati u većoj mjeri tek iza druge polovice 19. vijeka. 1 danas ih, kao ni u Srbiji ni u Bosni, nema ni 1 po sto pučanstva. Njihova jeđnakopravnost, po pokrajinskome zakonu, nije ni danas zakonski provedena. Ima tome tek oko deset gpdina, što je dokinuta sudska prisega »more iudaico«, a inlerkonfesijski zakon, koji brani prijelaz na židovstvo a dozvoljava istup iz židovstva, postoji jedi. ako kao i patent, koji ne priznaje valjanost dokumenata pisanih ili potpisanih židovskim pismom. To su, izgleda, sitnice. Ali u njima se ogleda duh, koji se bori sa svojim uvriježenim predrasudama, prije no će dati inorednoin plemenu jednakost. U smislu asimiiacijone ideologije, kojoj je i »tolerancija« Josipa H. bila navještaj sunca, Židovi u Hrvatskoj nijesu tražili više, nego toleranciju. Istina: oni su biti faktično isključeni iz izvjesnih viših državnih služba, ali u slobodnim zvanjima mogli su se razvijali i napredovali. To im je bilo došla. Istorija im je bila prekraika, a da bi mogli iz sebe proizvesti ljude ječe muževnosti, pa makar asimilalorske. Politički cm nijesu bili, a nijesu ni mogli biti faktor, niti su za tim težili. Sve kad oo broju ne bi bili tako neznatan i neodlučan lio pučanstva, oni ne bi ipak željeli drugo, već tek da budu pošfedjeni od ant.semifskih uznemirivanja. Osim dvojice trojice pokrštenih Židova (csim Josipa Franka u zlom smislu još Hirković u dobrom smislu), oni nijesu aktivno uzeli učešća u polifici. Nj.hova se ambicija iscrpla u tome, da budu dobri gradjani, da vrše svoje gradjanske dužnosti i da živu u dobrim odnosima s hrvatskim narodom a dabome i sa vladama. Najetementarniji nagon samoodržanja kazivao im je, da se jedna neznatna inorodna manjina izvrgava napadajima, ako se pojedinci iz nje ističu kao akton u političkim trvenjima, koja su imala plemenska obilježja, ili takova, gdje se, kadšto s pravom kadšto iz demagogije, nosioca oprečne političke orijentacije smatralo ili prikazivalo narodnim zlotvorom pa i izdajnikom i gdje se čak i Hinkovića, kad izvjesnoj stranci

nije bio po ćudi, podsjetilo, da se ranije zvao Moscs. Pn lome, dok nije nijedna stranka bila zbiljski slobodoumna, kad se radilo o Zidovima, vlade su im pružale zaštitu, no na otkaz a u vladama u Hrvatskoj bila je utjelovljena jedna vlast, koja je do Khuena i još nešto dalje, bila doista jaka, jer je iza nje stajala Madžarska sa svojim imperijalizmom, ali i jednako bezobzirna i bez skrupula. Izbori su k tome bili javni, provadjani uz asistenciju žandarmerije i voiske, često i krvavi i nijesu doista onih 0.8 po sto Zidova bili om, koji su madžarouskirn vladama osiguravali znatne većine u saboru . . . S toga je samo svrjesno lažna antisemitska demagogija mogla Zidove prikazivali stupovima madžaronstva, baš tako kaošto ih je jednom jeftinom frazom nazivala nosiocima njemačkog »Drang nadi Osten« teti zato. što je steri'i naraštaj govorio njemački, jer još nije bio stigao da nauči hrvatski, kad je i samo starije činovništvo. plemstvo, vojništvo i purgarija u gradovima voljela da se služi njemačkim jezikom, jezikom, koji je gospodovao i u bivšoj granici, a u ostalim dijelovima zemlic bio baština apsolutističkog režima iz dobo Bachovih patenata. Nikojemu od tih pitomih, mirnih malogradjana židovskih nije palo na um, da bi-u tome, što govori njemački, mogla da se njuši politička tendencija »au de la de Mrtrovit/a« ... Ali dok danas sav mladji naraštaj mat ne samo hrvatsko-srpski govori, još uvijek ima plitkih demagoga antisemitizma, koji neozbiljno i nesavjesno od vremena na vrijeme dolaze s tim preživjelim baukom »dranga«. Unutrašnje obilježje političke borbe u Hrvatskoj bita je borba izmedju Hrvata i Srba. negacija srpstva po Hrvatima. Previše se moći pripisuje jednome Josipu Franku, kad se za ovaj antagonizam, koji je provalio i u žalosne ekscese mržnje, čini odgovornim jedino on. On je bio samo jedan od mnogih glumaca na političkoj pozornici, koji su umjetno raspirili tu mržnju. Ako su se Zidovi asimilirane generacije u Hrvatskoj smatrali Hrvatima, a velikim su dijelom negirah srpstvo u Hrvatskoj, to nije bilo zato, što bi ih na lo gonio instinkt mržnje, već je to bila logična posljedica asimilacijoue ideologije. Pravaške je državopravno gledanje na nacijske probleme negiralo opstojnost drugoga, do li hrvatskoga naroda na teritoriju Hrvatske i Slavonije. Vjerni tome gledanju pravaši su negirati ugarsko-hrvatsku nagodu i svim historijskim i državopravnim aparatom, protiv realnih činjenica, branih tezu o punoj zasebnoj državnosti Hrvatske i Slavonije. Pa i unioniste su, i pored nagode kom su priznavati, braniti u teoriji tu zasebnu državnost, bojeći se nekako, da bi značilo napustiti zasebnu nacijsku individualnost, kad bi se dopustila madžarska teorija o jednoj državi krune ugarske. Asimilacija je nužno mo-

rala prigrliti tezu: Jedna država jedan narod, ako je htjela da ostane bar formalno logična. Priznati Srbe narodom za se, kako su to Srbi tražili u predratnoj Hrvalskoj, ili bar plemenom za se. značilo bi oboriti esnov asimilacijonoj ideologiji i vratiti se k ž dovstvu. Ako Srbi i Hrvali, koji su istog plemena i krvi i od iskona isteg jezika, hoće da su dv j naroda ili bar dva plemena, onda je teško održati nazor, da su Zidovi, tek nedavno došii ovamo, nevezani zajedničkim krvnim i jezičnim podr jetlorn, punokrvni Hrva i. Asimilaciji dakle bili su Dunav. Drava, Sava i m rc državne i narodne granice zajedno, jer se njoj morala poklapali narodnost sa spoljašnjtm, političkim obilježjima, oko nije htjela da uzdrma sama svoje temelje. Zato se naši asimilanii ni danas, kad se stadoše organizovati u cilju opr ediciji vonja, u istinu ne mogu da opredijele. Oni su u dilemi. Oni su Hrvati »odnosno« Jugoslaveni opravdajuči to lime, što njihove organizacija prima članove »bez obzira na političko uvjerenje«. Kao da je problem »Hrvati odnosno Jugoslaveni« lek politički ane u prvom redu stvar nacijske orijentacije i kao da ne znači drugim riječima isto šic: plemenski partikularizam »odnosno« naredni unitarizam. Danas kad su na djelu razorne partikularističke struje na srpskoj i hrvatskoj strani, oni su u dvoumici, koja im u času, kad se skupiše, e da se opredijele, ne da da se jasno opredijele. Ne-ivno-pakosni sentimentalni pamfleti bez ijednog čestitog argumenta, pa bili i protužidovski, samo su magle praznih fraza, kojima se zastire nestašica jasnog htijenja i gledanja i to tim većma, kad se titrave luči naše asimilacije pozivaju na primjer Cchoslovečke, gdje su im braća asimilanti najvećim dijelom i sad u njemačkom taboru, pored svih antisemitskih ekscesa njemačkih galamađžija i razbijača. (Nastavit će se.)

* Vidi br. 47. od 29. oktobra i br. 54. od 22. decembra 1922. »Židova«.

Protiv misaone jalovosti u cijonizmu

Piše:

Felix \X / ettsch

Česlo se već pilaio, zašto je popustila nutarnja snaga cionističkog pokreta i većinom se više ili manje egzaktno odgovorilo, da je cijonizam, koji je naslao kao oduševljeni narodni pokret i iz doživljaja pojedinca, nužno u prosledjivanju svoga razvitka, pošlo je morao ozbiljno da radi na ostvarenju cilja, postao političkom organizacijom sa svim organizatorom primjesama i pitanjima što su dalje od doživljaja i oduševljenja kao: partija, činovnici, izbori, konferencije, novac i opet novac i da sve te stvari umanjuju njegovu sposobnost da oduševljava. To je možda djelomično ispravno. No ipak mi se čini da time još rije zahvaćena bitnost navedene pojave. Ne smije se zaboraviti, da cijonizam nema samo kao politička partija već i kao m:seo

Poštarina plaćena u getevM.

60D. VI.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB, ILICA BROJ 31 IH. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 29. decembra 1922. - 10. tebeta 5683.

PRETPLATA: GODIŠNJE K 240, POLUOOD. K 120. CETVRTOOĐ K 6«, POJEDINI BROJ K 6 - IZIAZI SVAKOG PETHA

BROJ 55,