Židov

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA fc

Triumf ideje

Piše senator

A na t o 1 e d e Monzie.

Jedan oficijelni communique javio je 28. jula 1922., da je gosp. F o i n c a r e, predsjednik francuskog ministarskog savjeta, primio gospodina Sokolova, predsjednika cijonističke egzekutive, n audijenciju i saslušao je pažljivom simpatijom razlaganja njegovih političkih, načela. Cijonističkih načela! Nazore gospodina Sokolova! Zar.nijesu već prihvaćeni u svijetu činjenica? Zar još nijesu postale zbiljom? Pripovijeda nam se o neobvezatnim pregovorima i diplomatskim konverzacijama! Hoće li se općinstvo uzdržati u neznanju i odvrnuti pogled našega naroda od događjaja, koji se zbio u Londonu u istom mjesecu julu 1922., kad je britski mandat nad Palestinom ratificiran i ta zemlja proglašena i priznata narodnom domajom Izraela? Kojeg li događaja! Sličan je najvećemu. Izrael se svrsta među narode. Heinrich Heine čudio se, da je na londonskoj burzi postojao posebni odjel za Židove isto tako kao za Francuze, Ruse i Austrijance. A sad su dobili Židovi ne samo za pogled gledaoca, već za svoje vlastito konstituiranje odjel, izvjesnu zernlju„ normalni okvir jedne domovine! I ta domovina leži prema suverenom zaključku mjerodavnih sila u istoj onoj Judeji, u istoj onoj Galileji, gdje je car Hadrijan pred gotovo 18 vijekova, nakon 50 bitka, nakon pljačkanja bez kraja i klanja bez broja, pokušao da zatre i zadnji ljudski trag staroga židovstva. Okupacija nije materijalna i efektivna: ona je juristička. Židovska domaja zajamčena je u smislu želje izražene na prvom cijonističkom kongresu godine 1897. Stvorena je nova juristička osoba u prilog Židova stvorena i snabdjevena s atributima javnoga prava. »Papinstvo zaštićivalo ih je veledušno protiv bijesa cijeloga svijeta.« (Leon Bloyx: »Spas po Židovima«), l iga Naroda, baštinica obraničke moći, koju je prije imalo papinstvo, stvorila je mandatom. Roji je povjeren Velikoj Britaniji, internacionalno zajamčeni statui za sve Židove, koji kao Židovi hoće da žive na zemljištu svoje nanovo nadjene židovske domaje. Domaja je to, jedna narodna domaja, nepovredivo utočište, ona je još više, bolja no autonomija, što Su je u godini 1860. na zahtjev Engleske i Francuske dobili hrišćani Libanona, ona je mogućnost. za nekoliko milijuna bespravnih, sinova od bespravnih, da se pozovu na jedno ime, na jedan zakon. Nema primjera tako potpune pobjede )»rava. Osvojene zemlje opet se gube. Ži-

dovska kolonizacija može da bude ugrožena otporom Arapa i hrišćana i njihovim ustankom. Opasnost za danas, opasnost za još dugo vrijeme! Pa što je na tome. Pravni titul ostaje u rukama Izraela, koji će znati da brani svoje nacijonalno uvjerenje sa slovom ustava, njegova pravna naslova, kao što je znao da brani vjersko svoje uvjerenje slovom talmuda, svojom knjigom. Još prijeti opasnost, da ga se može spriječiti, ali ne postoji više opasnost, da bi mogao biti protjeran. Izrael tražio je toleranciju da može živjeti: sad imade pravo da živi kao narod, kao nacija. Što taj dogadjaj još čudnijim čini, je fakat, da se zbio, a da se svijet nije čudio, i da nije pobudio ganuća, ni radoznalost. Pred jedan ili dva vijeka bila bi ova ravnodušnost zapada naravna. Dobro društvo nije se brinulo za Židove, osim da je taj narod pratio sa blagohotnorn znatiželjom. Messire Benigne Bossuet dao je svoju aprobaciju knjizi, što ju je pisao gosp. Fleury, svećenik i odgojitelj vojvode od Vermandoisa, da hvali običaje Izraeličana, koji su »izvrstan uzor za najprirodniji ljudski život«. Antisemitizam je suvremenik demokracije, to znači časa, kad je bila proklamirana jednakost ljudi i kad se htjelo isključiti Židove od te jednakosti. Pitanje je to građanske ekonomije, interna borba građanstva. Samo su Slaveni pokušali da upotrijebe internacijonalna sredstva, da se riješe jednog narodnog tereta. Mi Francuzi jedva smo iznašali naš antisemitizam, koji je uostalom od vrlo nestalne jakosti. Rado prihvaćamo šaljive ideje čestitog Touleta o židovskome pitaju: »O, da nas antisemite oslobode od naših Židova, kojeg li olakšanja! ili Židovi od naših antisemita!« Prihvaćamo bez otpora najromantičnije izjave i prmamo kao istinito, da se Lloyd George prodao židovskim trgovcima Citya, kao što se nekoć i Cromvell prodao Manasseu ben Izraelu, blagom rabiu od Amsterdama. Ali ta lahka vjera na tajne odnošaje ljudi, i one između puritanizma i židovstva ne bi nas smjeli riješiti čuđenja pred ovim triumfom cijonizma pred ovim nesumnjivim remekdjelom kolektivne volje, tome čudu vjere, pretvorenog u političku akciju, koji nema premca niti sebi sličnoga. 1897! Teodor Herzl, koji je obnovio formulu židovskoga nacijonalizma, čiji je stvoritelj bez sumnje Moses Hess, iznio ju je u kasinu od Bazela pred par stotina blijedih Poljaka, plavih Madžara, pognutih Egipćana, brbljavih Bečlija, i svećeničkih Rusa. »Sjedimo danas na babilonskim vodama i odlučili smo, da više ne plačemo-, pisao je Izrael žangwill u svome iiričkome izvještaju. Ali židovska država, o ko-

joj vođa Izraela glasno sniva, nije ni u mašti našla svoje mjesto: Prevaren obećanjem sultana, pripravan je Herzl, da prihvati u zamjenu Argcntiniju ih Ugandu. S njime su ali već od početka samo jedna grupa intelektualaca i zanesenjaka. Veliki rabinati, konsistorij u Francuskoj, Albance Israelit Univcrsellc, Jevvish Colomsation Association, sve organizirane sile židovstva, njegovo oficijelno zastupstvo, njegova velika buržoazija, otklanjaju da učestvuju u avanturi, koja bi mogla da stavi u pitanje individualne koristi asimilacije. Grupa ljudi, koji pod Teodorom Herzlom pripravljaju revoluciju u Izraelu, može da se usporedi njezinom revnošću u sasvim drugom životnom krugu sa »Action Francaise« u njezinim počecima pod Charles Maurrasom. 1904! Herzl mrtav! Nema više niti jednoga vođe! Slobodno izabrani vođe pod demokratskom kontrolom! Tradicijonalna prepirka pilpula, tako draga poljskom učenjaku XVI vijeka, pojavljuje se opet u raspravama godišnjih kongresa, čiji rad ipak raste. Prema jidiš postavlja se hebrejski jezik, da bi se narodu, koji traži svoje sjedište, a još ga nije našao, dade narodni jezik. Cijonizam pređobiva židovske mase, iako još nije osvojio, evropske državne kancelarije. 1914! Rat doveo je ruske Židove u carističke vojske, ko što i irske Sinnfeinere u Jbritske čete. Stvara se židovska legija u Egiptu i služi na Oalipolju. l.o.ialite't raste u neizmjernim masama naših privrženika u getu do heroizma, mobiliza cija, pomirenje, obećanja 5 uvjeravanja na oslobođenje svih i svagdje! Nema kongresa, ali ni zastoja organizacije! Nešto kasnije, kad se počelo snubiti za javno mišljenje neutralaca, propitala se Francuska za židovske borce i za njih se zauzela kao i za ostale borce svih vjera i svih rasa. Andre Tardieu, francuski vrhovni mesar u Washingtonu, započeo je konverzaciju sa gosp. Brandeisom, vrhovnim sucem u Americi i cijonistom. Uslijed ove slučajne konverzacije piše gosp .lules Cambon, glavni tajnik francuskog ministarstva inostranih posala 4, juna 1917. gosp. Sokolovu, jednome od Herzlovih nasljednika: »Francuska vlada, koja ie ustupila u ovaj rat, da obrani nedužno napadnut narod i koja nastavlja borbu, da osigura triumf prava nad silom, može za Vašu stvar, čiji je triumf vezan na onaj saveznika, da osjeća samo simpatije*. Simpatija! Pristojnost i lijepe frazef Bonaparte je 1797., Plehve 1903. mnogo više rekao, da pobudi nade diaspore, a ipak od dana toga dokumenta prelazi djonizam iz sfera mesljanizma u stadij realizovanja njegova programa, njegova ude-

Pošlnrln i r-laćera » cotovoni.

i \ f ' VV 'V ii.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB. ILICA BRO) 31 111. KAT. 11 RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

ZAGREB, 13 aprila 1923. - 27. nišana 5683.

PRETPLATA: GODIŠNJE K 240, POLUGOD. K 120, CETVRTGOD K 60. POJEDINI BROJ K 6.- IZLAZI SVAKOG PETKA.

b; oj 15