Židov
pod njenim očima raste. Ako je politika palestinske vlade označena njenim radom, tad se razabire đa je vtada zbog bojazni pred posljedicama energičnog nastupa nastojala nekako umiriti arapske vođe. Izgledi, da Sir H. Samuel vjeruje, da će, ako umiri t. zv. arapske vođe, tojaHtet i povjerenje arapskog pučanstva porasti. To je. po mom mišljenju, pogriješno. Navesti 6u nekoliko primjera između mnogo njih, gdje je vtada svojim postupkom izazvala nepovjerenje, nerespektovanje, pače i prezir u javnosti. Dr. Hasan Bej bio je liječnik u turskoj vojsci. Bio je osobno odgovoran za zlostavljanje, što ga je pretrpjela gospojica Sara Aaronsom, a imalo jc kao posljedicu njenu smrt. Nakon okupacije bio je uapšen, preslušan i po sudu osuđen na 15 godina robije. Dr. Hasan član je odlične obitelji u Nabkrsu, a njegov bratić bio je slučajno član Advisory Councila Njegove Ekscelencije. Na intervencije kod Higb Comissionera pušten je taj doktor nakon 18-mjesečnog utamničenja na veliku radost pučanstva u Nabtusu na slobodu. To mi se sviđalo. No za koliko bi oni više štovali High Comissionera i vladu, kad oni ne bi tako lako pupustili, već da su rekli »Ne ćemo lako, taj čovjek počinio je strašan i odvratan čin, nije naša stvar, da mijenjamo pravdu«. Sjećam se, da je nedavno jedan ugledan člen općine Beršebe radi krivotvorenja bio osuđen na godinu dana tamnice i globu od 100 funti. Krivotvorio je dokumenal o vlasnišivu, jer je tako mislio doći do zemljišta, što je pripadalo jednom siromašnom beduinu. Čovjek bijaše lopov, a svaki ga je beduin poznavao, no jer među Arapima bijaše uplivna ličnost, pustili su ga nakon 5 mjeseca na slobodu, što su o tome mislili beduini? Shrčaj tadanjeg 'velikog muftije jenusolimskog najfrapanlniji je, a nijedan nije više naškodio prestižu vlade od njega. Prva javna manifestacija arapskog nezadovoljstva bili su nemiri 1920. Njegova eminencija veliki muftije jerusolimski i Aref-el-Aref-efendi, sada sreski činovnik, bili su pokretači ovog pokreta. Njegovu eminenciju uapsilo se na jednu tužbu, tužbu, na koju bi po turskom zakonu zaslužio smrt. Na energičan zagovor sreske uprave pušten ie uz kauciju na slobodu. Muftija držao je ispod svoje časti da dopusti, da njegova osoba bude predmetom subene rasprave. Otišao je sloga u Transjordaniju i ostao ondje lako dugo, dok ga »očinska« vlada nije uz obećanje, da će napustiti tužbu, zamolila, da se povrati. 1 on se povratio, te je danas veliki muftija jerusolimski, a kao glava vrhovnog »seheri« vijeća, diže plaću od godišnjih 1000 funti. Kako je došlo do toga, da je na ovo mjesto izabran bas On, akoprem su trojica drugih po kvalifikaciji biti u prednosti, pripovijest je za sebe. Za bolje razumijevanje napominjem, da je član ugledne obitelji Huseina. Mnogo bih još primjera mogao navesti, no, iz navedenih se već razabire, koliko je vlada svojom politikom doprinijela sadanjem nezadovoljstvu, koje izvire samo na površini, a ne iz dubljeg osjećaja mržnje ili neprijateljstva. Ako i dolazi gdje do nemira, vođe se mudro drže u pozadini. Faktičnu štetu uvijek počinjavaju razni banditi bez retigioznog i socijalnog osjećaja, koji iskorišouju ] svaku priliku za pljačku. ; Unutar prošlih 5 godina, što sam ih u Pa- , lesiini sproveo, imao sam prilike, da proučim ( Arape i arapsko pitanje, te mogu ustvrditi, , da me tako zvano arapsko nezadovoljstvo -
mkada nije uznemirivalo. Vlada je učinila fatalnu pogrješku misleći, da će povjerenje naroda steći susretljivošću spram njegovih tobožnjih vođa. Ova politika dovela je ove vođe do važnosti, o kojoj oni nisu ni sanjali, a rezultat je svega, da se sada ćute dovoljno jaki, da vladi diktiraju svoje zahtjeve, često su to već činili, a često im je i uspjelo. Nastojao sam da prikazem, u kojoj mjeri arapsko nezadovoljstvo zbilja postoji, i da objasnim razloge, koji su do njeg doveli. Moram još i da preporučim lijek protiv njega. Jednostavan je i lako ga je izvršiti. Muževna je to politika spram Arapa u zemlji, a napose spram arapskih vođa i pripadnika upHvnih obitelji.
Glad za zemljom u Palestini
Piše dr.
Ignac Schmerz,
Berlin.
Postalo je običajem, da se pitanje zemlje u Palestini smatra nuzgrednim. Zaboravlja se, da u Palestini vodimo politiku fakata, i ako ovu politiku svom energijom ne provedemo, stupat ćemo jednog dana za lijesom cijonizma, i oplakivat ćemo naše grijehe no onda će biti prekasno. Zadnja konferencija općin. jevr. radničkih organizacija u Palestini konstatovala Je, da je nemoguće proširiti gospodarstvo u potrebitoj mjeri, te time udovoljiti želji gospodarskih i gradskih radnika, jer posjed Narodnog Fonda ne dostaje. Konferencija upozoruje sve one, koji su kod kolonizatomog rađa interesovani, na činjenicu, da nema dovoljno zemljišta, što ugrožava cijelo kolonizatorno djelo«. Tek ovom opomenom palestinskih radnika te izvještajima palestinskih hodočasnika obaviješten je nažalost samo neznatan dio cijonističke javnosti o ovoj činjenici. O uspjehu te obavijesti ne ću da govorim. Instance u Jerusolimu i Londonu šute, a to je dovoljan razlog za cijonističke mase, da također šute. Međuto Arapi ne miruju; oni su. u zemlji, njihovi prijatelji na Istoku i Zapadu podupiru ih moralno i materijalno. Engleska, i ako se vezala Balfourovom deklaracijom, ne će svoju politiku trajno vezati sentimentima, već će se ravnati prema realnim činjenicama. Kraj sve dinamike i elastičnosti britske politike, vodili je labouri ili konzervativci, svi će se u svojim odlukama ravnati samo po evidentnim činjenicama. Arapi u Palestini i oko nje, moćnija su činjenica, nego što je mi. promotrimo sa stanovišta realne politike, možemo suprotstaviti. Istina je, da ono, što smo do sada u Palestini stvorili, dokazuje silnu volju, no sama volja ne dostaje, a govori još manje. Činjenice pako, koje smo trebali stvoriti, fale još uvijek uza svao bećanja, što smo ih u našem oduševljenju dali. Arapi konačno dolaze sve više do spoznaje, da je zemlja stvar za sebe, da je naime u zemlji odlučujući faktor onaj, koji je posjeduje i koji je obrađuje. Gradsko pučanstvo ne stvara značaj zemlje, već ga stvara seljaštvo. U mnogim cijonističkim krugovima zapaža se sklonost da se popušta građanskoj strukturi cijonističkih masa i da se govori o nekoj »industrijalnoj« kolonizaciji. To ne bi značilo ništa drugo, nego da će cipelar, krojač i šeširdžija prenijeti svoje boravište iz Varšave, njujorškog geta ili Beča u Jerusolim ili Tel-Aviv s razlikom, da će namjesto hla-
ča praviti burnuse, namjesto cipela sandale, a namjesto šešira turbane. Seljakom će pako ostati felah, kojeg engleska uprava zemlje, koja je još k tome odgovorna radničko/ vladi, ne će moći ostaviti u ropskoj ovisnost spram efendije. Već iz razloga političkog rezona učinit će se s engleske strane mnogo toga, da se felahima osigura čovječja egzistencija. A što će onda biti? Jevreji će sjediti u gradovima, bit će obrtnici u većem ili manjem stilu, a oko njih more arapskih seljaka to bi bio smiješni svršetak jedne herojske pjesme. Još smo doduše daleko od toga. Još možemo kupovati zemljište i gospodarski kolonizirati. Još imade zemlje na raspolaganju, može se je kupiti od Arapa i od vlade. No l što će biti sutra ili prekosutra? Arapin će spoznati, baš kao Što smo to i mi spoznali, da je zemlja narodna stvar. Doći će do toga, a to se već i zbilo, da će se prodaja zemlje nearapima smatrati uz dojam narodne stvari, da će se pače i vladu priječiti, da nam stavlja na raspolaganje zemljište. Tad ćemo se morati povući na gradsku kolonizaciju, koja će se sastojati u tomu, da ćemo mi sami, kraj geta u dijaspori, stvoriti još desetak geta u Arabistanu. Međuto će Balfourova deklaracija i mandat postati >krpom papira*, a s njima i narodna domaja jevrejskog naroda u Palestini. Ovih dana sastaje se u Londonu akcijom komitej. Mnogo će se govoriti o vanjskoj i nutarnjoj politici organizacije, držat će se brojni govori i stvorit će se brojne rezolucije. Moguće da će dostajati vremena, da se govori i o finasijalnoj politici. Tom prilikom govorit će se eventualno i o pomanjkanju zemljišta. Moguće će se potrebnim mjerama predusresti opasnosti. Jasnije: radi se o tome, kako da se omogući Narodnom Fondu, da kupi što veće komplekse zemljišta.
Pro-Palestina konferencija u New-Yorku
O Pro-Palestina konferenciji, koja se je obdržavala dne 17. februara u NewYorku, nemamo još zaključka redakcije pobližih pismenih izvještaja, niti su još ovamo stigli amerikanski dnevnici sa vijestima o tome. Nadopunjujući našu brzojavnu obavijest od prošloga tjedna, možemo samo da objelodanimo nekoliko dalnjih brzojava, te jedan dio vijesti, što ih je donijela pred održanjem konferencije amerikanska štampa. Kako je J. T. A. iz New-Yorka obaviješten, odazvale su se sve pozvane ličnosti pozivu, među njima više vođa amerikanskog reformiranog Židovstva; veći broj odličnih i istaknutih pravnika, rabina, filantropa i barakira. Pored Louis Marschalla govorila su gospoda Horace Steru, Cyrus Adler, Colone! Herbert Lehman, Judge Irving Lehman; profesor Salamon Soliš Cohen; David Bro\vn, upravitelj kampanje od 14 milijona dolara u NewYorku; K. Frankel i dr. Ruppin je opširno razložio o gospodarskom stanju Palestine, te o mogućnosti razvitka u buduće. Prikazavši sadanje stanje trgovine i industrije, upozorio je na nuždu, da se započeti razvitak potpomogne investicijom većih kapitalija, te uvađanjem prokušanih metoda
2
»ŽIDOV«
BROJ 10.