Židov

koji će, u to vjerujemo, u zajednici sa vladom Macdonalda ufrti puteve novoj harmoniji svijeta. Ovako će se u toku vijekova preko varvarsklh sredina sastati u ciljevima čovječanstva krajnji Zapad i krajnji Istok, gordi Britanac sa Indijom Ghandia. I tada će možda iklovstvo moći ida nadje oslonca u svojoj čežnji za mirom svijeta, taj naš narod, koji je po duši svojoj stavljen na raskrsnicu izmedju Istoka i Zapada. A mi, koji smo za vlade Poincare-a sve svoje uzdanje i simpatije dali vladi i narodu Velike Britanije imamo radosnu utjehu kad vidimo, da je nakon vlade prijatelja cijonizma Ramsav Macdonalda i njegovih drugova došlo i u Francuskoj doba ljevičara, doba Aristide-a Bnianda, onoga čovjeka, koji pripada kolu onih, što su iskreno prihvatili solucija židovske Palestine. I tako se u tmurnosti sadašnjice otvaraju svijetli vidici za budućnost.

Židovska bolnica

Miče se! Dne 5. o. mj. držao je 9. marta izabrani pripravni odbor svoju sjednicu. Doduše, dugo je trajalo, dok se odbor sastao, jer kad pomislimo, da je jedan liječnik-odbornik dine 24. veljače predložio u sjednici odbora Hevre Kadi se osnutak židovsike bolnice, a već 9. marta, u sjednici vijeća, prijedlog je bio jednoglasno primljen, mogli smo očekivati, da će i predradnje u istom toku napredovati. Predsjednik općine istaknuo je, da ideja nije nova; u 18. broju »Židova« kasao je jedan, sa D. S. signirani članak, u kojem se primarnost ideje općini vindicira. Svakako stoji, da ie Hevra Kadiša počela ozbiljnu akciju, i da imademo nadu, da će bolnica biti prije ili kasnije sagradjena. Ali što prije, to bolje! Dakle, dotle smo već došli. Sad moramo bili na čistu, kako velikoj bolnioi kanimo postaviti temelj i kako ćemo bolnicu sagraditi. Ne mogu tačno ustanoviti, koliko Zidova, sada, ima u bolničkoj njezi, ali svakako manje nego bi to procentualno odgovaralo cijelom stanovništvu, jer Zidovi uz današnje

prilike ne idu rado u bolnicu; jedan dio sigurno zato, jer ne mogu biti kašer prehranjeni. U Jugoslaviji tmade oko 65.000 židovskih žitelja, j na njih otpada u svemu samo jedna židovska bolnica u Subotici čini mi se sa 55 kreveta. Glasnik ministarstva narodnog zdravlja izdao je god. 1923. poseban broj o bolnicama. Ovaj će mi poslužiti kao temelj za slijedeće brojke. U Hrvatskoj, Slavoniji ii Medjumurju otpada na 1000 stanovnika 1.9 kreveta, a na sam grad Zagreb 4.52 kreveta. U Srbiji i Crnoj Gori na 1000 stanovnika 1.2 kreveta, a za grad Beograd 13.4 kreveta. U Sloveniji na 1000 stanovnika 2.9 kreveta, za grad Ljubljanu 13.7 kreveta. U Bosni i Hercegovini na 1000 stanovnika 1.13 kreveta, za grad Sarajevo 4. kreveta. U Dalmaciji na 1000 stanovnika 0.86 kreveta, zp grad Dubrovnik 4.14, a za grad Šibenik 3 kreveta. Prema ovim brojevima otpada na 1000 stanovnika 1.6 kreveta na temelju prosječnih brojaka za oijelu zemlju. (Za Bačku, Banat i Baranju otpadaju isto 1.6 kreveta na 1000 stanovnika.) Uzmemo li prosječan broj od spomenutih gradova, na gradove otpadaju prosječno 7.13 kreveta na 1000 stanovnika. To znači, da bismo za cijelo židovstvo morali imati najmanje 104 kreveta, prema prosječnom broju postojećih bolnica (65X1.6 = 104). AM budući da se židovstvo svojom inteligencijom mora brojiti u gradsko stanovništvo, pa u istinu u pretežnom broju i stanuje u gradovima, morali bismo prema lome imati 563 kreveta (65 X 7.13 = 563). Moram spomenuti, da se za H r_idove raču.’a na 1000 stanovnika 6 kreveta, a za cijelu zemlju po 2 kreveta, to bi iznosilo 390 kreveta, odnosno 130. Za sam grad Zagreb, koji (sa okolinom) ima oko 11.000 židovskih žitelja, to bi značilo 78 k r ;v ei a. kad bi se uzeo faktični prosječni broj 7.13 za temelj. Prema tome, kad bi se osnovala bo’nica sa 80—100 kreveta, to bi po prilici odgova-

ralo današnjim zahtjevima, uzevši temebem cijelu zemlju, znači da sa manjom bolnicom ne smijemo računati. Kakva je svota potrebna za izgradnju takove bolnice? Za novu bolnicu u Skoplju, sa šest odjeljenja i 300 kreveta, prclinvmirana je svota od 20,000.000 Din. To bi značilo za židovsku bolnicu 5,340.000 do 6,670.000 Din. Za klinike, koje mnogo više zahtijevaju, jer se za izobrazbu studenata mora mnogo više trošiti, na jedan krevet se računa do 100.000 Din.; prema tome bilo bi potrebno 8,000.000 do 10,000.000 Din. Ogromna svota, i ja sumnjam, da bi se ova svota mogla skoro sakupiti medju Zidovima. Moramo dakle tražili drukčiji izilaz, ako kanimo provesti našu zamisao. Radi novčane krize došla bi u obzir jedna veća vila, koja bi bila smještena u jednom parku, da bismo imali mjesta za povećanje. No pitanje je, aa li možemo takovu naći, a kad bismo je već dobili, da li će nam se dozvoliti, da takovu vilu preudesimo za bolnicu. Shodno bi bilo, da nadiemo jednu potpuno izoliranu zgradu, koja bi se dala urediti za ovu svrhu. Ali na žalost takove zgrade još nemamo. Da li trebamo židovsku bolnicu? Mislim, da je činjenica, što je prijedlog bio jednoglasno primljen i što su općinari odmah darivanjem na to odgovorili, najbolji dokaz, da doista postoji potreba takove karitativne institucije. Trebamo bolnicu, jer liječenje kod kuće ne može se nikada tako pomno i savjesno provesti kao u bolnici, a imademo na žalost mnogo općinara, koji troškove liječenja kod kuće ne mogu podnositi, a osim toga igra važnu ulogu i činjenica, da samo u židovskoj bolnici bolesnici mogu biti kašer prehranjeni. Ako hoćemo bolnicu odmah otvoriti, moramo tražiti drugi izlaz, jer »dvostruko da, tko odmah da«. Cijelo vrijeme, otkad se o židovskoj bolnici raspravlja, plediram i za polikliniku. Prijedlog je bio na sjednici vijeća Hevra Kadiše jednoglasno primljen. Da Li trebamo polikliniku? Jest, jer trebamo mjesto, gdje će se ustanoviti, da li je potrebna bolnička njega, a trebamo i zato, jer imamo mnogo siroma-

Sefardski Židovi u velikom svijetu

Prigodom tridesetgodišnjice »La Benevolencije« u Sarajevu. Piše dr. Lavoslav Šik, prvi potpredsjednik izraelitsike bogoštovne općine u Zagrebu. Davno je bilo nestalo samostalne židovske države i razoren velik hram u Jerusolimu, dok su Židovi u velikom rimskom carstvu bili potpuno ravnopravni državljani pa tako, kraj sve žalosti nad gubitkom narodne i državne samostalnosti, nisu ni u vršenju svog kulta, u gajenju nauke i znanosti, u državljanskim dužnostima, ali ni u privredi ni u čemu bili zapostavljeni ostalim gradjanima. Opetovani pokušaji, da u krvavim ustancima opet dodju do svoje samostalne države, dokazuju nam tek, ikako su i naši drevni predfi nad svim materijalnim uspjesima cijenili svoju slobodu. Uza svu protivštinu izmedju kozmopolitske i tolerantne staro-grčke i latinske kulture te navodno ekskluzivnog strogovjerskog jevrejstva bilo je uvijek otmenih posrednika obaju svjetskih nazora Josephus Flavius i Philo Aleksandrijski nijesu uzaludu napisali veličanstvena djela.

Židovski patrajarhi u Tiberiasu, rešgalutha u Suri i Pumpediti vršili su svoju vlast poput suverena, u Arabiji i u Aetiopiji bilo je samostalnih židovskih država. U to vrijeme nastala je ogromna kompilacija talmuda i dok su se u Palestini i u Babiloniji stvarale Mišna i Gemara, naši su sunarodnjaci jednako spremom i marljivošću sudjelovali pri stvaranju najtrajnijeg produkta, rimskog veleuma, najme rimskog prava. Vremena su se naskoro promijenila. Kršćanstvo je pobijedilo i nauka o jedino spasavajućoj crkvi je tražila potpuno zapostavljanje nevjernih Židova. Zaključci koncila suzili su sve više prava Jevreja. Nastali su najokrutniji progoni. Ipak se Židove nije htjelo posve uništiti, jer su prema nauci crikve bili potrebiti, da budu vječiti spomen na riječi i proročanstvu Isusa, ali trebalo je s njima postupati što okrutnije, njihov položaj morao je biti što žalosniji i odurniji, da vidi pravovjeran svijet kazan božju već na ovom svijetu. Kako je bio položaj Jevreja sve gori i gori, uzalud su se povukli sve dalje i dalje na istok, jer čim je kršćanstvo zavladalo u njihovoj novoj postojbini, zaključci kon-

čila su i tu pogoršali njihov položaj, premda ne u istoj mjeri, kao u fanatički netolerantnoj Njemačkoj. U to vrijeme bilo je u židovskom svijetu tek jedna jedina svijetla točka, a to je bilo židovstvo na iberskom poluotoku, u Španiji. u Portugalu. Od razorenja Jerusolima pa sve do današnjeg dana nije židovstvo u nijednoj zemlji doživjelo takove periode sjaja i uspjeha, kao u ona sretna velika stoljeća na obalama Quadalquivira i Taja. Jehuda ha Levi i Salomo ibn Gabirol, Hazdai ibn Šaprut i Moses Maimonides tek su pojedina imena, koja su se svojom slavom pronašala cijelim židovskim svijetom. Toledo i Barcelona, Saragosa i Granada, Cordova i Salamanca postala su Židovima uzvišena i sveta mjesta, kao nekoć ona učilišta ispod Karmela i kraj Jordana, te u medjuriječju Babilonije. 1 u onoj žalosti i tugi, nevolji i pogromu Židovi u Njemačkoj i Franceskoj, u Engleskoj i Italiji gledaju u zemlju Sefarad kao na nješto puno sreće i uzvišeno. Tad su došli progoni: inkvizicija, došla je ona kobna godina 1492., kad su Jevreji morali ili zatajiti svoju vjeru, ili napustiti Spaniju.

»ŽIDOV«

BROJ 21.