Židov

da <C’6vaKo. ne može više raditi. Mi bi voljeli, da smo mogin bilježiti u anale,daše Beograd ponori, ste jc cijonistički zboi tekao drukčije. Ali ako je naša žalost, radi toga zamašna, naša radost bit će još' zamašnija, ako će se ove nesuglasice zaglađiti; To jc poruka beogradskih delegata. (Burno odobravanje i aplaus.) Imam u ime beogradskih delegata izjaviti puno poštovanje Radnom Odboru i gospodinu predsjedniku. To je naše nepodjeljeno mišljenje, da je poslovima rukovodio vrlo objektivno, da jc možebiti, pošto je čovjek od krvi i mesa, mogao nešto prečuli < previdjeti, ali da mi imamo puno poštovanja za taj njegov dugogodišnji rad na jevrejskim poslovima (Pljeskanjc i uzvici; Živio!) Ne manje poštovanje moram da ukažera i g. dru. Lichtu, (Živio!) da mu izjavim sve naše priznanje na njegovom radu, koje se prostire decenijama i koji je jakim i lijepim plodovima urodio. Lično imam da izjavim da imamo- osjećaja i zahvalnosti za njegov rad kod omladinaca i da mu želimo na tom terenu i poslu još bolji uspjeh. (Živio!) U ime beogradskih delegata čast mi je podnijeti ovu rezoluciju: 1. Savezno Vijeće podjeljuje odstupajučem Saveznom Odboru apsolotorij i izražava mu priznanje za njegov dosadašnji rad. 2. Savezno Vijeće smatra za svoju dužnost da izrazi svoju zahvalnost na dugogodišnjem predanom radu dosadašnjem predsjedniku Radnog Odbora, g. dru. Aleksandru Lichtu, koji je svojim neumornim i oduševljenim radom stekao neospornih zasluga za našu organizaciju. 3. Savezno Vijeće stavlja ovom prilikom budućem odboru i svima mjesnim cijonističkim organizacijama u dužnost, da rade intenzivno i objektivno na izravnanju nesuglasica, koje nanose štetu idejama Saveza i cijelom cijonističkom radu. Glasovalo se zasebno o svakoj točci rezolucije, tc jc prihvaćena 1. točka sa 59 protiv 16 glasova, dok su druga i treća točka jednoglasno primljene uz velike cvacijt za dra. Lichta. Oduševljeno se klicalo i Beogradjanima i slozi. Nadrabin dr. Mor i c Le v i (Sarajevo): Gospodo, svi koji posjećivaju naš kongres, poznavaju ličnost našeg dičnog sadašnjeg predsjednika. (Živio!) Svi mi znamo, koliko se taj naš vodja odao visokim ciljevima cijonističkim. Mi. koji smo pratili njegov dugogodišnji rad na dobro jevrejskog naroda i naših ideala, svi mi imamo pravo da se dičimo s našom starinom i predsjednikom g. đrom. Hugom Spitzerom. (Živio!) Mislim, da treba ovom prilikom naročito da istaknemo sa ovoga mjesta zasluge ovoga našeg starine i ne će mi se spočitnuti, kad bih stavio prijedlog, i ako se nisam ni s kim sporazumio. Htio bih zamoliti visoki Kongres, da se na vidljiv način dade izražaja naših naročitih osjećaja zahvalnosti i poštovanja, a naročito ljubavi prema našemu starini, koji se stavio na čelo našega pokreta. On se stavio na čelo našeg pokreta u ono doba, kad je cijonizam još bio jedna utopija, i kad su bili ismjehivani ljudi, koji su sc stavljali na čelo ovoga pokreta. I taj naš dobri vodja, koji se još prije 20 godina stavio na čelo naše akcije, i saradjivao, dozvolite mi taj izraz moguće čak i sa djecom, nije apsolutno pazio na svoj položaj, koji je imao u Osijeku i u drugim krajevima, on se nije nikad žacao, da u najmanjem gradiću, kod najmanjeg svijeta i kod omladinaca, kao sijedi i stari muž zajedno s njima saradjuje. Ja, gospodo, momentano ne bih htio iznijeti konkretan prijedlog i uvjeren sam. da če se naći način, da se dade našem vodji ono, što u potpunom smislu riječi zaslužuje. Ja umoljavam sve prisutne, gospodje i gospodu, da ustanete sa mjesta i da zajedno sa mnom kličete našem dičnom predsjedniku g. dru. Hugi Spitzeru; Hedad! (Svi delegati i gosti ustaju i kliču -Hedad!« uz burni 1 dugotrajni aplaus.) Dr. Fridrih Pops; Sticaj prilika je bio takav, da smo namjerno izostavili našeg dičnog piedsjednika g. dra. Hugu Spitzera. Prvobitna je ideja bila. da se zbilja g. dr. Spitzeru prikaže priznanje u ovoj rezoluciji, koje mu priznanje prema njegovom radu iskazuju ne samo u Jugoslaviji neg . i u cijelome svijetu. Ali kad je već naš uvaženi potpredsjednik g. dr. Moric Levi naglasio, onda smatram za svoju dužnost, da kažem, da je naša intencija bila, da u zasebnoj rezuluciji iznesemo te zasluge i ukažemo našu poštu našem predsjedalo g. dru. Hugi Siptzeru. Namjerno smo izostavili taj pasus, da se važnost toga ne bi umanjila u rezoluciji, u kojoj inače ima toliko pasusa. Ali sad sticajcm prilika mislim da ču pogoditi i želju našeg predlagača i želju cijeloga kongresa, kad

izjavim ne samo naše priznanje uvaženoj osobi g. dra Huge Spitzera, već i kad usvojimo pređlog, da ga izaberemo započasnog predsjednika cijonističke organizacije Jugoslavije. (Burni usklici: Hedad, Živiol) Predsjednik: Ja ne bih bio ono, što je rekao g. dr, Pijade, čovjek od krvi i mesa, ako bih ja ovdje rekao, da Vaše priznanje, koje ste ini ukazali, mome srcu ne godi. Ne gospodo, ja sam Vam zato vrlo zahvalan. Ja znam, da je u mnogim cijonističkim akcijama možda moje ime, moj primjer više važio i ljepši uspjeh postigao nego moj vlastiti rad. Ali to me nije nikada smetalo, ja sam to, smatrao svojom dužnošću da stavljam u službu cijonizma ono, s čime raspolažem. To bi trebalo biti načelo svakog poštenog cijoniste, svakog Jevreja, da služi svome narodu onim što ima, a ne da se odbija možda za to, što u sebi ne nadje ona sjajna svojstva, kojima se odlikuju druge vodje u tom pogledu. Tom Vašom simpatičnom enuncijacijoni, dali ste mi prilike, da razjasnim još jedan nesporazum, koji se je izgleda po izjavi gosp. Baruha ovdje podkrao. Spočitnuo mi je g. dr. Baruh, da se jučer govorilo o truloj grani, koju treba odsjeći. Da je čitao i drugi stav te rečenice, on bi našao odmah, da to nije nikako upereno protiv prijašnje danas nemamo više opozicije u ovome času, ja sam uvjeren, da bi to uvidio. Ja sam rekao; Ako je koja grana trula, odsjecite je, ali nemojte podsjeći stablo. Ako Vam se uprava ne dopada, izaberite si novu. Ovu drugu rečenicu trebao je da dovede u vezu pa bi vidio, da se to naročito tiče nas, koje Vi držite trulim. (Smijeh.) Nego suho je to granje, a najsuvlja grana to sam ja. (Buran smijeh.) Vi je ne čete odsjeći, Vi ste mladi ljudi. Vi ste me odsjekli time, što ste me slavili u stanje pokoja izabravši me za počasnog predsjednika. (Smijeh.) Toga dostojanstva naš statut ne poznaje i ja bih rado otklonio to naimenovanje s razloga toga, što počasno zvanje uvijekpretpostavlja neki inaktivitet. Ako sam ja izjavio, u tome je moja odluka čvrsta da ja ne želim više stajati na čelu naše organizacije ja se aiktiviteta za tu organizaciju ni najmanje nisam odrekao. (Gromko odobravanje sa usklicima: Živiol) Ja želim da stupim u tu našu vojsku kao običan rcdov. (Aplaus.) U najboljem slučaju kao dobar izvježbani podčasnik, koji zna na svaku zapovjed da kreće desno i lijevo, za krajnu pobjedu svoje ideje. (Aplaus.) Ja Vam od srca blagodarim na počasti, koju ste mi ukazali, ali ja ču je upotrijebiti-, ako istrošim svoje dosadašnje vizitkarte, kao naslov, ali ne kao zvanje. (Smijeh.) Ja to odbijam. Ja ću ostati kao što sam bio prvi čas, kad sam došao do spoznaje, da je u cijonizmu spas jevrejstva ostat ću u saradjivanju i kadgod me trebate, zovite, ja ću stajati na raspoloženju. (Burno i oduševljeno pljeskanje sa strane sviju grupa i delegata $ usklicima; Hedad!) Dr. Vita Kajon pristupa dru Lichtu te sc njime rukuje. Predsjednik; Gospoda dr. Licht i Vita Kajon pružaju ruke jedan drugome na sreću sviju nas. Dr. Licht; Ja vjerujem, da je ovaj gest čestit i iskren i sto po sto čisti cijonizam. Oduševljenje u cijeloj sali penje se do ekstaze. Odobravanje i aplaus neprestano traje. Beogradski delegati dr. Bukić Pijade i dr. Fridrich Pops uspjevaja da pomire oba’ sarajevska krila. Svi prisutni spontano ustaju i oduševljeno pjevaju Hatikvu. Sjednica prekinuta 13 sati 25. minuta. Poslije podne. U nastavku sjednice drži dr, Adolf B cnau (Sarajevo) OMLADINSKI i kulturni referat. Običaj jc, da sc na našim Saveznim Vilecima drži referat o jevrcjsko-kulturnom stanju u ovoj državi, o kulturnoj organizaciji i radu, o kulturnim potrebama i da se u vezi s lime postave neke teze kulturnog rada, koje se onda obično jednoglasno prime, da se opet zaborave do slijedećeg sastanka, kad se opet počimlje iznova s istim uspjehom. Nije mi namjera, da sc povedem za ovim primjerom, da broju dosadašnjih referata pridodam još jedan i da provociram ponovno primanje suvišnih i

za nas nepotrebnih rezolucija. Ne želim se upuštati u specijalna razmatranja pojedinih problema rada i organizacije, nego ću da se ograničim na jednu sasvim opću sliku, našeg kulturnog stanla i naših zadaća, kao rezultantu potrebe i realne mogućnosti ostvarenja. Želim postići samo jedno, a to je, da ispunim prazninu u općem prikazu. Ja suviše trezveno promatram situaciju, a da bi mogao vjerovati, da će ma i jedna, kakogod bila lijepa i zvučna rezolucija biti u stanju, da nas pokrene iz letargičnog stanja, u koje smo zapali. Zato su potrebite sasvim druge sile, a ne lijepi govori j još ljepši zaključci. U moj je referat ovaj puta uklopljen i omladinski referat. I ako međiu ita dva referata postoji uska veza poglavito zato, što je omladina u prvom redu pozvana, da provede praktično ostvarenje prosvjetnih zahtjeva, ipak se, bar u ovom prikazu, mora da povuče granica izmedju ta dva pitanja. To je tim nužnije, jer se od omladine traži mnogo više nego li samo nošenje i propagiranje kulturnih maksima, što se ud nje traži, i to u prvom redu, sposobnost da preuzme teško nasljedstvo jevreistva i da ga preko sebe preda idućem pokoljenju. U taj pojam sposobnosti spada mnogo i na to ćemo se morati još posebno osvrnuti. Ali ja ću već sad, da izbjegnem suvišnom ponavljanju, iznijet dodirnu tačku tih problema. Sve naše prosvjetno naslojane mora u prvom redu biti namijenjeno omladini, kao najelastičnijem i najprikladnijem elementu, ondje ono mora da nađie odziva j plodnog tla, a tek onda, kada je klica zdravo zasadjena, tek onda se mogu očekivati realni i dobri plodovi. Naša omladina mora da se osposobi za shvaćanje naše prosvjetne nužde, ona mora da u svom prvom i primjernom vaspitanju primi toliku dozu jevrejske sadržine, da se onda u njo) samo rodi potreba za usavršavanjem i daljnom izgradnjom. Sve što smo dužni da učinimo za našu jevrejsku prosvjetu su samo pomagala k jednom velikom cilju: jevreiiziranju našeg podmlatka. Jer ako smo iskreni moramo bez sustezanja priznati, da nam podmladak izmiče, da on sve vccma gubi smisao za pravo i istinito jevrejstvo i nikakav umjetni nacionalizam riti politički odogej ne će biti u stanju, da nekoga vrati tevrejstvu, koji je izgubio nutarnju vezu sa ievrejstvom. I obratno, onde gdje postoje jake duševne veze izmediu čovjeka i naroda, ondje su sve sile asimilacije i oportunirteta iluzorne, one ne će moći odnaroditi čovjeka koji je najosjetljivije i najfinije niti svoje duše svezao sa velikom i univerzalnom jevrejskom dušom. Taj se psihološki momenat mora razumjeti i proživjeti ako se želi nešto učiniti i reći u pitanju našeg prosvjetnog progresa. U tc se mora uživjeti onaj, koji hoće da razumije vezu izmedju našeg omladinstva i naše jevrejske kulture i koji želi da naše jevrejsko kulturno pitanje posmatra sa praktičnog stajališta, sa stajališta njegovog primjenjivanja na život i životne potrebe, U čemu zapravo leži naš kulturni problem? U preživljavanju jevrcjslva. Nc varajmo se. Mi nijesmo Više Jevreji prijašnjih vremena u kojima je jevrejstvo bilo samo po sebi pojmljivo, nešto što je zapravo sačinjavalo životni sadržaj onih Jcvreja. Za njih je kulturni problem bio problem vaspitanja i progresa, a njihvoo jevrejstvo je bilo čvrsto poput klisure, ono nije bilo problematično.

BROJ 28.-29.

•2 i n o v.

5