Židov

je odgojen, pa kad se onda traži vfzum za Ameriku, ko će da baci prvi kamen za njime dijaspora, mi sami. Ovi su mladi ljudi naša fronta, ispravnije naša predstraža. Dijaspora ne će da ispuni svoju dužnost spram njih samo time, kad priznaje njihovu volju i njihov čisti idealizam. Oni vode dugačak i težak rat. Danas im još pomaže njihovo oduševljenje. Kad bismo samo tim oduševljenjem obrazlagali, što nosioce tog oduševljenja ostavljamo u današnjem položaju, tad bi to bilo ne samo nečovječno, već i u najvećem stepenu nepsihološki i nepolitički. Da ova naša predstraža izdrži u svojim opkopima, da imade dovoljno privlačne snage i na one, koji su još ostali kod kuće, da se ta predstraža Što prije pretvori u zbiljsku frontu, potrebno je prije svega da se ispune tri uvjeta. Prije svega mora da se promijeni izvanjski život haluca. Prozaično rečeno, mora im se dati mogućnost, da se najedu do sitosti i to jelom, koje odgovara njihovom teškom radu. Tko ne želi, da mu se fronta slomi, ne smije dopustiti da mu armija dugo gladuje. Moramo voditi računa i o specifičnom karakteru ovih ljudi, koji su danas radnici, a jučer to još nijesu bili. Moramo im stoga život upriličiti u takovim formama, koje Će bar do nekog izvjesnog stepena udovoljiti njihovim kulturnim potrebama. I ako se to sve učini, život će židovskih radnika u Palestini ostati još dovoljno gorak: ostat Će mu još veliko područje, na kojem će moći da upotrijebi svoj idealizam. Ne učinimo li pako to. postat će veći dio radnika, a napose radnica u najskorije vrijeme invalidima. Drugo, radnici moraju da budu svijesni, da njihove žrtve nijesu uzaludne, da za njima slijede novi redovi, da ih ne ostavljamo same. Ovi mladići, koji rade na palestinskim poljanama, politički su baš tako vaspitani kao i mi, koji o njima u novinama pišemo. Oni dobro znadu, kako bi besmislena bila mala četica radenika u Palestini, kad za njom ne bi slijedila velika masa! Samo malo njih pošlo je onamo zbog novog socijalnog života. Prije svega htjeli su obnovu židovske Palestine, zbog toga i jesu ovdje, a ne u ; New-Yorku ili Moskvi. Za njih bi značilo ' izjalovljejne svih nada, kad bi se isposta- i

vilo. da oni lično doduše ni je su više studenti ni trgovci, a razvitak je Palestine ipak zapeo, pa oni ostaju izgubljenim otokom u arapskoj Palestini. 1 reče moraju ovi ljudi da imaju i neku budućnost. Nemaju je, kad su uposleni kao nadničari bilo u kvucot, bilo kod kolonista. To im daje loše izglede i nikakovc nade na samostalan život. Tim više, kad pače ni najsretniji medju njima, oni koji obradjuju zemlju, koja Lm je dana u zakup, zbog finansijalnih teškoća ne mogu da je obrade tako. da im u dogledno vrijeme osigura dostojan život. I ove uništava vječita borba izmedju mogućeg i zbiljskog. Ovo pitanje budućnosti izgledi mira za našu vojsku najvažnije je od sviju, što smo ih ovdje napomenuli. Mladost i ufanje pomoći će nam preko današnjih teškoća, no mladi ljudi ne će se zadovoljiti sudbinom vječitog nadničara. Čvrsto tlo pod nogama i prema tome snage da izdrže imat će naši haluci samo onda, ako će biti sigurni, da će sutra ili prekosutra, kao pojedinačni naseljenici ili u kolektivnim naseljima moći postići ono, pošto su došli: vlastiti poljoprivredni rad u korist zajednice. Čast iidealizmu i volji haluca. ali ne smijemo od njih tražiti previše. A kad smo već prisiljeni, da to ipak činimo, onda moramo, da im bar nešto pružimo. Cijonistički pokret do danas još nije izvršio dužnosti koje mu nalaže ovaj elementarni princip, on je to ostao dužan svojoj predstražj u Erec Israelu.

ova voda služi ljudima i životinjama za piće, a započelo se već iskorišćivati vodu i za natapanje. Sa malim troškovima moći će se doskora natapati 5000 dunuma što daje mogućnost, da se urede intenzivna gospodarstva za 200 porodica. Tako, te će Nuris doskora omogućiti da 500 porodica stvore stalnu i dobru egzistenciju, a kad jednom budu iskorišćeni svi pute vi i načini razvitka, ovaj će se broj moći podvostručiti i potr os truditi. Naselja. Kako klimatski uvjeti u dolini nisu najpovoljniji zbog dubine i vrućine, te malarije, potrebno je da se naselja grade na brežuljcima, gdje je ugodnije i 'klima podesnija. U samoj kolonizaciji Nurisa iskristalizovalc su se dvije, forme: mošavovdim i velika kvuca. Osim mošava Nahala! i Kfar Jehcskel te male kvucc Geva sve su ostale tačke uredjene prema ideji velike grupe. Ova nova forma nastala je trećom alijom u krugu starih palestinskih

radnika. Tu je »Gdud avoda« {legija rada), »Kvuca gdola« (Velika kvuca) koji broje po nekoliko stotine članova Pristaše ovih velikih kvuca tvrde, da male kvucc ne će moći egzistirati, da ograničeni broj članova ne daje potpune slobode, ograničuje djelovanje i ne omogućuje, da one udovolje svojim kulturnim i ekonomskim potrebama. Na ovom zemljištu »Nuris« koje je najnovijom kupnjom povećano za 6.000 dunama, pa iznosi 35,000 drmam a, postoje 6 naselja: na zapadu je Ain Harod (Kvuca gdola), u centrumu Tel Josef (Gdud avoda), na istoku Bet Alfa (Kfbuc hašomer hacajir i Hefciba i na sjeveru Kfar Jchcskel i Geva, Prije tri godine i danas, U srcu zemlje, na za naše prilike velikom kompleksu, gdje su do sada beduinska plemena pasi a svoja stada, gdje se prostiraše močvare usred žalosne postoši, na daleko i široko,

položen je temelj opsežnog poljoprivrednog naseljivanja. Močvare koje su bile nesreća okolišnog pučanstva, pretvorene su u blagoslivljajuća i nepresahiva vrela. Piioniri Emeka, kojima cijonistička organizacija nabavlja sredstva, da izgrade samostalna i intenzivna gospodarstva, vide konačno nagradu za napore i teški posao prvih godina. »Nuris« je danas živi organizam, kojeg osjećamo neprestano, »Nuris« znači neprekidni razvitak, ne samo poljoprivrede i gospodarstva, već se neprestano traži i pokušava na polju društva, kulture i odgoja. Ondje su u dnevnome životu islkristalizovane velike ideje socijalne jednakosti i slobode u životu i radu; ondje se polaže temelj živoj školi rada, koja treba da dade zemlji novu generaciju. Naselja u Nurisu već danas su živo središte snage novog gospodarskog stvaranja u Erec Israelu.

Mi i Arapi

Piše:

Juda Altmann,

Uvjerio sam se, da naša široka javnost :mađc posve krive pojmove o ovom još pred kratko vrijeme gorućem i najaktuelnijem pitanju cionističke politike. U koliko naši Židovi uopće imaju predodžbe o životu u Palestini, o našem odnošaju prema arapskom pučanstvu, te o Arapima samima, ova je predodžba posve kriva i neispravna, jer je stvorena na temelju različitih i iz raznih motiva napisanih novinskih članaka i vijesti. Arapsko pitanje kao predmet internacijonaine diplomacije, predmet rasprava i pregovora u britskom Colonial Ofice-u i sjednicama Saveza Naroda dovoljno se pertraktiralo u štampi

na razne načine i čini se. da je sađ došlo do mrtve točke. No mi i ne znamo što se zbiva u tajnim diplomatskim sjednicama i naše nam poltičko vodstvo može da saopći tek toliko, koliko jc dopušteno i u koliko se zamašniji diplomatski pregovori uopće mogu iznijeti u javnost. Stoga mi nepolitičari i laici u politi ej i ne možemo imati pravoga suda o tome. No ovo se pitanje ne riješava samo kod zelenoga stola, već i u životu u Palestini, Svaki onaj, koji živi u Palestini i dnevno je u kontaktu s Arapima, upoznao je bar donekle njihov jezik i običaje, mentalitet i shvaćanje, znade kakvu bazu ima arapska nacijonalna protucijonistička politika i u koliko je ona za nas važna i opasna. Do danas ona je bila stvar pojedinaca i pojedinih malih grupa, efendija i njihove agitacije, Ne ću time da kažem, da u Arapa nema nacijonalnoga osjećanja i ako je ono još danas nejasno, te se izražava obično u verskom i rasnom ponosu, »Ana Arab« (ja sam Arapin!) kaže on sa upravo silnim ponosom j nekim prezirom za sve pripadnike drugih rasa i vjera. I ako Arapi znadu, da smo mi Židovi njima srodni, da su naši jezici slični i da nam vjere imadu mnoge dodirne točke, ipak je distanca ogromna, kod čega veliku ulogu ima j razlika u običajima, Arapin je tipični varalica i za njega vrijedi u tom pogledu posebni moral, no s druge strane strogi vjerski zakoni drže ga strogo u granicama ćuđoredja, koji u Evropi ne postoji. Seksualni moral je na visini i brakolomstvo, zavadjanje djevojaka, silovanje i dr. je velika rijetkost, Arapin, naročito seljak, dobroćudan je pokraj sve svoje lukavosti i sebičnosti. U zahtjevima na život on je čedan i štedi baš obzirom na to, što mora u pretežnom slučaju sam da nasmogne kupovninu za ženu, U Arapa postoji »Kaufehe« a cijena iznosi od 30 do 100 funti u seljaka, a po više stotina funti u gradjana. Najjače i elementarno svojstvo Arapina, koje njime posvema vlada, te je jače od svih ostalih, je njegova pohlepa za novcem. Za novac on će zatomiti i svoj ponos i pregorjeti mnoga poniženja. Novac mu je važniji od svakog drugog osjećaja pa i nacijonalnoga, i jači od ove pohlepe jedino je strah pred Alahom. Arapski gradjanin-efendija u većini po zanimanju veleposjednik, trgovac ili či-

»2TDO V«

■BROJ 41-42