Židov

Ijenog rabina. I kao ugledan rabin i otmen i ispravan čovek, dostojan visokog položaja, pokojnik je uživao visoko poštovanje u ćelom gradu, u celoj zemlji, uživao sve simpatije i Jevreja i nejevreja, i njegova reč slušala se kao mudra, poštena 1 pravedna. Svojim autoritetom, spremom i duiševnošću priznat je bio ne samo kao duhovni poglavar svoje opšt'ne, već i svih Jevreja u Hrvatskoj i Slavoniji, a od ujedinjenja on toeše Doajen i predsednik svih rabina u našoj kraljevini. ■Ugled nosilaca Tore, rabina, on je podizao u plemenitoj težnji, da podigne ugled jevrejske religije. 1 zato svi rabini naše kraljevine pridružuju se opštoj žalosti zagrebačke jevrejske opštine i svi oni zajedno, oplakuju svoga duhovnoga učitelja i predstavnika, svoga maestra i uzora. Jer svj. osećaju, u ovom času, da je ugašena jedna svetla buktinja, koja ic gorila decenijama, koja je i svetlila, da se vidi ; zgrevala duše, da budu pitome i pobožne! Kijem ze ma šebetoh ze pokojnk koga danas sahranjujemo. Ispunio je sve ono, sto traži od Jevrejina Sv. Tora. Kao otac i roditelj bio je on vaspitač deci svojoj i stvarao i život, kakav se traži od pobožnog i primernog oca. Pre više godina izgubio je svoju suprugu, a za sveštenikov dom gubitak je domaćice teži no igde drugde. Njegov je porodični život bio čist i svetao, ali ne uvek nasmejan. Sudba je občno bez milosti onima, što imaju puno duše i milosti za svoje bližnje. Njegove kćeri i njegov sin bebu mu radost i ljubav, a ljubav .ima i suznih dana. Njegov privatni život, primeran i ispravan, bio je tih i miran, u kome se ljubavlju disalo, stoički i pobožno preživljavao bol i nikada roptaio na sudbu, no uvek živelo u vrlinama i u veri i tradicijama. Stari otac završava vek, ali odrasla i na put izvedena deca uvek su deoa svome ocu. Svi su oni okupljeni i ostaju siročići, jer su danas bez svoga roditelja, bez svoga oca. Oospodije i Gospodo! Mi ne Ispraćamo običnog čoveka, jednog svoga brata, sa kojim se treba rastati, jer je sa nama živeo, borio se, verovao i krčio put sebi i svojima. Mi se rastajemo sa našim učiteljem i prvakom, sa nj'm, medj vidienlma najvUdjenijlm, sa njim, čija figura biislta pred nama u punoj svetSosti. 0 pokojniku treba mirnije i vise reći, ali ne ovde, kad se polazi groblju, već onda, kad budemo hladnije i iscrpnije promotrili njegov život i njegov rad. Danas su nam srca slomljena, a uzbudjenje nam ne da, da nadjemo reći dostojne veličine i zasluga ovoga zaslužnoga rabina. Jedno je ipak, pre svega, potrebno reći. Ovako veliki čovek ne prestaje i posle smrti učiti i poučavat', ne prestaje deiati, ne .prestaje živeti. Cadikim afiiu benfltatam hujim pravednici se kažu naši mudraci zovu i, posle svoje smrti, živima. 1 ovaj neumorni duh i plodni život ispunjen blagoslovima, učenjem, savetovanjem i utehcm, i danas nas, pri svome večnom odlasku, uči, savetuje, blagosiva. Podobno našem praocu Jakovu, koji reče andjelu božjem: »Lo ašelehaha ki im berahtani ne ču te pustiti dok me ne blagosloviš, tako mi ne bismo se želflj rastat: od našeg dragog pokojnika, dok ne čujemo njegovu posjedim reč, njegovu večnu poruku. Ta je poruka kratka, ali velika; važna ali ponosna. Ona glasi: Podjite, deco, putima, kojima sam ja hocfio, ispunite i vi sve, što je napisano u Sv. Tori, budite verni večnotme Jevrejstvu! Ne zaboravimo taj zavet sedoga pobožnoga rabina, upamtimo ga i vladajmo se i živimo ne gubeći nikada iz vida svoju dužnost. Približimo se svi mi Jevreji iz svih zajednica, ]er svi imamo jedan zavet i jedan poziv. Jedna nam vera, jedne težnje, jedne su nam svetinje i prilike u kojima živimo. Pružimo jedni drug'ma ruku, prvo mi moćnij; kulturniji, mi iz Zagreba, Beograda i Sarajeva, pa će se i drugi na nas ugledat;. Radimo i živimo u težnjama svoga učitelja, čuvara i tumača Sv. Tore, mudrog i pobožnog sveštenika, skromnog i istrajnog, pa ćemo mu se najbolje odužiti i najljepš' spomenik podići mu. Tako će on večno biti živ medju nama i njegovo ime b;će proročka reč današnjice. A sada, naš dragi učitelji, dopusti mi, da se lično sa Tobom oprostim, da Ti kažem hvala i zbogom, da Ti kliknem Slava Ti i da se pomolim Gospodu nad Tvojim mrtvim telom! Za ovo kratko vreme našeg zajedničkog rada, ja sam vazda gledao, u Tebi svoga duhovnog oca, punog dragocenog iskustva, duboke vere i sredjenih po-

gleda. A Ti si, moj poštovani Rabi i učitelju naš, gledao mene i nas sve očinskom ljubavlju. Nikada ne ču zaboraviti Tvoje iskreno držanje prema meni, Tvoje otmeno ponašanje i stav bez trunke taštine. Ja Ti se zavetujem, da će mi Tvoj život biti putokaz, tvoje ime sveto, Tvoja uspomena kao molitva. I kao što su, po pričanju naših predaka uspomenu na cara Hiskiju očuvali živu r*a taj način, što su mu pozniji naraštaji podigli na grobu jedno imesto za učenje i ikadagod bi mlu grab posetiii uzvikivali bi: Lamadnu mi smo učili, tako i mi Tvoji sledbemci, učitelju naš veliki, očuvačemo Tvoju uspomenu time, što će na onoj velikoj zgradi. Tvojoj duhovnoj tvorevini raditi Tvoji djaci. Tvoji sledbenici i štovaoci. I svi mi, dolazeći na posao, reći ćemo: »Rabi, mi smo od Tebe učili! Rabi, mi nastavljamp, gde si Ti stao!« Slava Ti i hvala, u Ume Tvoje velike i ugledne opštine! U ime Tvojih koiega i učenika, u ime svoje, praštam se s Tobom i klanjam se Tvojoj seni, Tvome imenu i Tvome delu! Neka je blagosloven trud Tvoj i Tvoja uspomena, večna kao naša zajednica, večna kao naša nacija! ■Gospod Te čeka. Blagosiljaj nas, praštaj i primi sa našim suzama naše pohvale i naše molitve! Auiin. Vrhovni rabin dr. Alkalaj prvi je put govorio u Zagrebu, te je njegov govor sa krasnom dikcijom, muževnom sadržinom, izrečen s mnogo čuvstava, ostavio vanredan dojam. Hiljade ljudi, koji su napunili do zadnjeg mjestanca sinagogu, uprli su oči svoje na impozantnu pojavu našeg vrhovnog rabina, koji je znao plastički i uvjerljivo da pred svačije oko dočara lik pokojnika i veličinu njegova djela. U ime rabinskog Saveza oprostio se sa začasnim predsjednikom dr. Simon Ungar, nadrabin u Osijeku, govorom, koji radi njegova lijepa sadržaja donosimo doslovce: Žalobni zbore! Kađ smo se mi rabini prije manje nego dvije godine po zadnji put sakupili oko ovoga učenoga i mudroga starca, kojega smo svi ljubili i poštivali poput oca usprkos njegovoj tada već visokoj, patrijiarškoj dobi od 84 godine po bistrom njegovom umu, po živahnom njegovom temperamentu, po čistoj logici i konsekvenciji n, : egova mišljenja i govora i po mladačkoj njegovoj duši nije nitko od nas mislio, da će savez rabina naše kraljevine tako skoro izgubiti svojega počasnoga predsjednika. Mislili smo i nadali smo se, da će nam još kroz godine ostati savjetnikom i vjernim prijateljem, kojemu ćemo se obratiti u teškim položajima, kao što je prorok Sa'muel u star.o doba sjedio u svojem gradu Rami i starješine naroda dolažahu k njemu po savjet i nauku. Na žalost ova se naša želja i nada nije ispunila i sada je mesni zapala bolna i teška zadaća, da se s njime oprostim u ime njegovih saradnika, u ime saveza rabina' kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Mi rabini stojimo pred njegovim lijesom kao nekoć naši praoci pred razbijenim kamenim pločama zakonodavstva. Jest, kamene ploče zakona. Jer svi koji su poznavali dušu dra. H. Jacobi-a, znadu, da je ovaj blagi Ijubezni starac, koji je tako duboko osjećao bol svakoga pstnika, koji nije bio samo otac svoje cpćine, nego i očinski prijatelj svakoga čovjeka, da je ovaj isti starac bio tvrd kao kamen po karakteru, tvrd kao kamen u obrani i čuvanju svojeg uvjerenja, tvrd kao kamen u ostvarenju i unapredjivanju isvcga, što je držao dobrim i plemenitim. Bio je tvrd kao kamen, ali kao kamen zakonodavstva, kao kamen, u koji je Božja ruka urezala Riječ. Blaga riječ Božja urezana u tvrdi kamen, tp je prava sliks njegova života i njegova rabinskoga djelovanja. Ovoj je riječi služio svaki dan i svaki čas njegova dugoga i plodonosnoga života, kao kamen tvrdom ustrajnošću, energijom i revnošću. Kamene ploče zakona pale su iz ruku Miojsijevih na zemlju i ploče su razbijene na komade. Naši mudraci kažu: Rešaim behajehem k'ruin metim veoadikim bemitatam k’ruin hajim. Samo u materijalnom svijetu ima smrti i isamo smrti, jer sve što živi, nosi u sebi otrov smrtnosti,

u svijetu ideja pako ima samo život, jer je ideja vječna i njezini nosioci i borioci su besmrtni. Stara talmudska legenda pripovijeda: Harfa je visila nad posteljom ppbožnoga kralja, pjesnika Davida, njegova mila harfa, kojom je pratio svoje vječito krasne psalme u slavu božju, I kad je sjeverni vjetrić o ponoći dodirnuo harfu, žice su harfe od sebe zabrujale. Kralj se probudi, prstima svojim udari u harfu, zalpjeva u slavu Boga. Takova če harfa visjeti nad Tvojim počivalištem, dragi druže naš i dpći će na lahkim krilima pobožne uspomene, iz srca Tvojih vjernika, Tvojih učenika, iz srca generacije, koja je sa Tvojih u&alna čula Riječ, i iz srca Tvojih drugova, koji su u Tebi gledali uzor i primjer, oca, i učitelja, i kadgod će pobožne uspomene dodirnuti žice Tvoje sada tihe harfe, harfa će zaorati, a Ti opet živiš u našoj sredini, ne kao kamena ploča, koja se prebija, već kap Riječ bez kamena, bez tvrdoće, jer Misao ne umire i ne prolazi, jer je božanstvena, vječna. Dr. Hozea Jacofei! druže i majstore, prijatelju i oče! Savez rabina šalje Ti zadnji svoj pozdrav na zemlji. Ali 'Tvoje ime i Tvoja uspomena bit će sačuvana u našem srcu. Zeher cadik livraha. Jer uspomena pobožnika je blagoslov. Amen. Obitelj i predsjedništvo općine te Hevra digoše lijes i poniješe ga do izlaza sinagoge, gdje se u ime židovske škole oprostio od bivšega ravnatelja vanre-j dno lijepim, pročućenim i dubokim govorom rabin g. dr. M. Marg el. te ćemo njegov govor u narednom broju donijeti. Kad je lijes postavljen na četveropreg, počela je da se vrsta ogromna i nepregledna povorka. Kao prvi stupala su djeca židovske škole, vodjena svojim ravnateljem drom. Mar gelom i učiteljskim zborom, zatim židovski djaci srednjih škola pod vodstvom prof. Semnica, zastupnici židovskih akademskih udruženja, »Makabi«, omladinska udruženja. Radni Odbor S. Ž. O. U. i R. O. Saveza Cijonista, gospojinske zadruge, zatim generalitet s pratnjom, zastupnici vlade, grada, redarstva, .kulturnih, humanitarnih i privrednih korporacija, svećenici raznih vjeroispovijesti. Iza lijesa slijedila je porodica, vrhovni rabin s kantorima, ostali rabini i kantori u ornatima, predstojništvo i općinsko vijeće, činovništvo bogoštovne općine, Hevra Kadiša, rabini i kantori bez ornata, reprezentanti raznih općina i gradjanstvo. Polagano i dostojanstveno odmicala je žalobna povorka, dugačka više od jednoga kilometra. Svuda, kud je prolazila, mirovao je sav promet, bijahu zatvorene sve trgovine, a gusti red općinstva pravio je špalir s obe strane pločnika. Nije bilo prozora ili balkona, na ikojem ne bi bilo sve puno svijeta. Sve, što je samo ikako moglo, došlo je na ovaj sprovod i Zagreb već dugo nije vidio ovako sjajan pogreb. U uzornom redu sve je išlo do Nadbiskupskoga trga, gdje su nežidovske korporacije napravile špalir i ostavile povorku. Kod Bijeničke ceste stajali su učenici pučke i srednjih škola, a zatim su mnogi na kolima proslijedili put Mirogoja. U 12 i *4 sata stigla su kola sa lijesom na Mirogoj. Uz pjevanje psalma po gosp. kantoru W e i ntra ub u dopračen je lijes do počasnog groba, najljepšeg mjesta na židovskom odjelu, odmah na ulazu, kao da će mrtvi duhovni pastir i ovdje čuvati svoju pastvu. Dok g. nadkantor R e n d i glasom, koje razdira srca, pjeva svome dugogodišnjem nadrabinu. s kojim je kroz decenije dijelio sudbinu ove općine, »E 1 male rahamim«, spušta se lijes u

6

»ŽIDOV«

BROJ 17.—18.