Židov

stupstva tako, da ćemo morati upeti sve sile i dovesti na biralište svakoga čovjeka, ako hoćemo da očuvamo našu poziciju. Ne treba da gubimo puno riječi i da opet iznova dokazujemo Židovima grada Zagreba važnost, opravdanost i potrebu našega samostalnoga istupa. Po treći put istupamo samostalno kod gradskih izbora i zagrebački su Židovi uvijek ispunili svoju dužnost. S toga ne sumnjamo u to, da će se oni i ovaj put odazvati pozivu izbornoga odbora i dati svoj glas listini, kojoj je nosilac, prvak zagrebačkog židovstva;

Dr. HUGO KON!

Svi dakle na izbor 10. maja!

Ne religijozan! Ništa ne začudjuje ovdje nepristrana putnika više od pomanjkanja svake religijozne punoće i zajednice u -narodu, koji se hoće da izgradi Upravo na religičnoj jednakosti. Ovi ljudi danas ima. već nekih 130.000 naseljenika u zemlji (ne starih, nego cijonista iz posljednjih 30 godina) čini se, ne žive vjerom otaca više nego što živi većina njemačkih Židova: najveći dio od njih polazi u svoj hram jedamput ili triput u godini, nekolicina svake subote, a veoma ih je malo pobožnih. Što dakle veže i okuplja duše? Narodni osjećaj. Dodje li onamo izrazit Evropejac, kao što smo mi, koga veliko područje i mnoštvo nacijonalne zajednice nevidljivo zaokuplja, kog se grd'i kao stranca a tako lagije nagoni, da slobodno odabire najbolje osobine i momente njemstva, ali da usto odbacuje svaku šovinističku naduvenost, dodje li tkpgod od nas u tu židovsku zemlju, prepast će se ponajprije naišavši opet na sve one nacijonalizme, što se drugdje već mnogo vremena pobijaju. Hoće li se ovdje, pitat ćeš bojažljivo, jednostavno da opetuje ono, što Evropi već za čitavog stoljeća donosi opasnost i štetu i već je više od jednoga desetljeća čini nesnošljivim; oholost svakoga naroda, uzak, zadušljiv ponos na-

roda, što se drži najboljim, najjačim, djecom najbogatijim, najrazumnijim narodom, narodom budućnosti, >koji vodi« zov, što ori starim i mladim nacijama: pa zašto da se i ovdje ne okrenu ledja! Ovdje, ja priznajem, počinje veliki izuzetak. Jer, oni, što se tu skupljaju, svuda dosad progonjeni, da nadju sklonište; ovi bjegunci vanjskih i nutarnjih motiva, nalaze opet svoju niekoć ostavljenu zemlju osjećajem, da na kraju koracaju uspravljena čela ne kao ljudi drugoga reda, nego da se kreću medju svojima, i nigdje nijesam pronašao, da bi taj osnovni osjećaj bio pokvaren iluzijama o izabranom narodu. Čednost, da opet obradjuju staru, njima svetu zemlju, za koju je mario tek maleni dio kršćana (njihove stare kolonije ne zapremaju ni trećinu onoga, što cijonisti već danas obradjuju) čednost i hvala, a usto i ponos, da svijetu pokazuju, što oni mogu dla učine; apsolutan, produktivan duh vlada ovim pijonirima. Jer- oni su takovo šta daleko više nego u Kaliforniji i Africi! A što li je siromašno to tlo! Koja li se kamena pustoš vidja ispred Jersolima. gdje se žilavim, oporim rukama preporadja. Kakova li je stepa veliki dio ove zemlje, a kako se suhom i sivom čini i ona dolina Erreka, u

kojoj se počeše da okupljaju sela. Uselenje u ovakovu zemlju jest veliko odreknuće, a ako se plodna morska obala i pri* jatnije ističe, ona ipak ne može, da primi sve ili da ih čak prehranjuje. Jer to je najčudnovatije; ovaj trgovački narod, o kojem mišljahu, da će svaki trgovati produktima 'drugih*; ovaj mozgovni narod, u kojem kako protivnici proricahu svaki zastupnik hoće da bude predsjednikom: da, taj narod uistinu postaje seljačkim narodom, kao nekoć, kad je Mojsije pastirima i oračima propisao zakon. Ali sve to postaje mogućim tek time, što se osjeća narodom, koji boravi , na svojoj grudi; bez patosa ovoga osjećaja, nitko se ne bi latio motike i radije bi drugima prodavao staru odjeću, nego da obradjuje njivu drugih ljudi. Ovamo dolazi malo njih, što su u Rusiji obradjivali zemlju, pa je dokazano, da se većina petvorila od intelektualaca u. seljake, od pisara, trgovaca i dispntanata u muževe i žene, što sjekirom i lopatom vrše težak rad. Kao znak, da su članovi jednoga naroda, traže jedan jezik; nije religija u ovoj zemlji prva, nego je prvi hebrejski jezik. To je vez staroga' r.bvoga naroda.

Arapi...

K posljednjim dogadjajima. Za vrijeme boravka lorda Balfoura u Palestini, a i neposredno prije njegova dolaska, kružile su štampom vijesti o demonstrativnim istupima Arapa. Javljalo se tkoješta, pobrkano i nedosljedno, ali vazda sa tendencom, da se prikaže uzbuna palestinskog arapskog, a i hrišćanskog pučanstva protiv cijbnizma i protiv Balfoura, kao začetnika »Balfourove deklaracije«. Medjutim i iz ovih vijesti, bile one kakogod pobrkane, vidjelo se očito; da glavna oštrica nije upravljena protiv otvaranja universiteta, a ni protiv židovskoga rada u zemlji, nego preko Balfoura, koji ovaj puta nije bio oficijelni predstavnik britanske vlasti, protiv Engleske; Arapski nacionalistički pokret u Palestini jest u programu svom protužidovski, lje reći protucijonistički i protuengleski. Protužidovski značaj nije tom pokretu, kojemu je na čelu Musa Kazim paša, pribavio potpore u vanpalestinskom arapskom svijetu. Izvan Palestine, u kojoj živi neznatni dio svega arapskoga življa,

nema nekakav protužidovski pokret ni psihološkog ni političkog tla.. Ondje su jače protuengleske tendence, koje su naročito ojačale u Egiptu, a oličene su u nacijonalističkom pokretu, koji u političkom životu Egipta predstavlja Zaglul paša. Tim protuengleskim tendencama nije razlog mandat nad Palestinom, ni Balfourova deklaracija, jer je Palestina teritorijalno i suviše neznatna u golemom arapskom svijetu, nego gospodstvo Engleske nad pretežnim dijelom islamsikih zemalja. Vahabiti, moćno pleme centralne Arabije, gone engleske štićenike iz dinastije Hišamita. Protjeraše Huseina iz Hedžasa i njegova sina Aha. Groze se drugom sinu Huseinovu, Abduli, emiru Transjordanije, koja stoji pod protektoratom Velike Britanije, a Palestina im je deveta briga. I tako arapski nacijonalistički pokret u Palestini nije doduše izolovan, ali nema u cijelosti dosljedna i potpuna nastavka u susjednim zemljama. Egipatski Arapi pomažu taj pokret kao protuengleski, a Arapi u Siriji iz nacijonalne solidarnosti mrze evropskog gospodara islamskih zemalja. Dobro udćšena agitacija može veoma lako izvesti velike demonstracije, a protuengleske demonstracije laglje se mogu da provedu u Damasku, gdje ih nitko nije očekivao, kao što se nije znalo, da će onamo doći Balfour (jer bi ih inače francuske vlasti valjada mogle unaprijed zapriječiti), nego u Palestini, gdje su engleske vlasti znale, da si pribave poštovanje svega pučanstva. Lord Balfour stigao je 8. o. mj. u Damask na poziv komesara francuskog mandatarnoga područja u Siriji generala S a rr a i l a. Na dan dolaska dlošlo je do znatnih demonstracija protiv lorda Balfoura. Te su se demonstracije ponovile drugoga dana, pa je Balfour morao potajice otići u Bajrut, odatle je brodom otputovao u Aleksandriju. Ovi ispadi na prvi mah djeluju kao surogat toliko na-

goviještanih demonstracija u Palestini, do kojih u stvari nije došlo i ako ni jesu u Palestinu došli oklopljeni automobili i odredi sa strojnim puškama da čuvaju Balfoura i red u zemlji, kako to bijaše javljao jedan dio svjetske štampe. Demonstracije u Damasku nemaju većeg značaja, što dokazuje slaba reakcija engleske štampe, u kojoj već malo tko zagovara arapske nacijonaliste kao protivnike Balfourove deklaracije. Prilike na Orijentu obavite su u žurnalistici i javnosti naše zemlje nekom nebuloznošću, pa se vijesti odanle donose nasumce i rado se iz njih pravi naduvena senzacija, a naročito se gorljivo začudo bilježe sve i najnezgrapnije notice o protuengleskim i da ne izostane protužidovskim ispadima. Nakon bombastičkih predobjava i obavještavanja o štrajku i demonstracijama u Palestini nijesu demonstracije u Damasku mogle da djeluju toliko senzacijonalno. O Arapima se u nas često piše, ali bez razumnog i tačnog prosudjivanja. Primaju se kojekakove vijesti s veoma malo, gotovo s ništa rezerve. Ali najmjerodavnije mogu za nas biti zaista vijesti, koje su prenesene iz oficijozne englesike štampe, jer je za Englesku pitanje Orijenta bliza i aktuelna politička tema. Cesto se je kazivalo, da arapski ultracijonalistički pokret u Palestini sve višeslabi. Protužidovski momenat gubi svoju osnovicu sve jačim napretkom zemlje zbog židovskoga rada i zbog utjecaja, što ga vrši židovski radniik na arapskog felaha. Protuengleski iront Arapa ulančen je u sveislamskom narodno - renesansnom pokretu. I to mu daje jaču i snažniju sadržinu. Ne valja uslijed raznih političkih zapletaja i momentanih situacija izgubiti iz vida taj momenat. Ali opet je nasuprot tome jasno, da politička organizacija svega arapskog žiteljstva nije dovoljno ure-

BROJ 19.

»2 I D O V«

3