Židov

. židovskim studentima ulaz u zgradu. Zaista se je medju studentstvom zapazila živa reakcija i uzbuna .protiv neodgovornih napada u novinstvu-, u kojima se dvorski savjetnik Kobes nevjerojatno grdi i probv ranijih mnogobrojnih napadaja na rektora i druge profesore, pa je ta reakcija našla svoj izričaj u tome, što je židovskim studentima bio zapriječen ulaz u zgradu. Rektorat je zbog toga bio prisiljen da u tri četvrt 11 naredi da se škola zatvori«. Ovi događjaji na tehnici ne će jamačno mnogo doprinijeti dobru glasu Austrije i Beča, zemlje, koja se inače neprestano trudi da održi simpatije u inostranstvui 5 da ih upotrijebi za svoju gospodarsku sanaciju i izgradnju. Halučka religijoznost

Piše

dr. Elizier Rieger.

U ovome Slanku pisac -daje jas&ni prikaz religiioznog života halucim u Palestini. Kao nekadašnji vodja »haštmier hacair« u Evropi, ® ii kasnije nakon svoga preseljenja, b ; o je dr. ißieger u neprestanom kontaktu s radništvom, te je najpozvaniji da piše o tom pitanju, koje interesira svu židovsku javnost. »Jedne subote poslije podne« pričao mi ie moj prijatelj, jedan haluc, »bila je velika svečanost u gradskom vrtu u Jerusolimu. Bile su prisutne sve znamenite ličnosti, pa i vrhovni komesar®. S ipočelka nisam mogao da razumijem oduševljenje moga prijatelja. On se nije obično oduševljavao za vrtne priredbe i znamenite ljude. «Kad je svečanost bila dovršena* nastavio je on, »opažalo se veliko komcšanje medju visim činovnicima. Jedan pogledavao je drugoga i program se preko mjere rastegnuo. Sef policije u Jerusolimu trčao ;e zbunjeno amo tamo, a njegovi pomoćnici gledali su prema nebu kao da traže zvijezde. Tad jedan dotrči do šefa i pokaže mu tri zvijezde«. Taj se u slijedećem času postavi do vrhovnoga komesara i upozori ga na zvijezde. Sir Herbert Samuel dao je znak, da želi otići. I odmah dojuri auto, da ga odveze na Maslinovo brdo. Svima je ođlanulo da je uspjelo zadržati publiku da ne ostavi vrt prije vrhovnog komesara, jer bi se to smatralo kao povreda etikete. Cim je komesar otišao, program je dovršen. Ne možeš sebi zamišljati, kakovo su veselje prouzročile one tri zvijezde gojim a! Ta je mala epizoda, koju je tako živo prikazivao haluc, produkat palestinskog miljea. 11 izvjesnom stupnju vlada u svim slojevima religijozno raspoloženje, počevši od vrhovnog komesara pa do haluca. Za vrhovnog komesara se zna, da je i u diaspori držao židovsku tradiciju, ali se čini da ic u Palestini postao još pobožniji.A haluc, na koga je religioznost vrhovnog komesara učinila tako dubok dojam, nije se prije svoga boravka u Palestini mnogo bavio pitanjem vožnje ili mirovanja za subote. Ali danas dozrijeva u Palestini religijozna tendencija, koja počinje da mijenja život mnogih. Ta tendencija sve dublje prodire u praktički, duševni i socijalni život jišuva. U praktičnom životu često nema povoda da se krši subotnje ili blagdansko mirovanje. Tako se na pr. ne može ništa kupovati subotom ili blagdanom u Tel Avivu. Na Pesah ne možete dobiti hamec, a jedva će netko imati drskost, da se subotom proveze kroz grad. Nema fizičke mogućnosti da se povrijedi subota ili blagdan. I na duševnom području sve se više u Palestini opaža religijozni pokret. To prije sve-

ga vrijedi za om lađi mi. Revnost djece često nas začudjuje. Vrlo je vjerojatno, da je Tanah vrelo njihovog religijoznog raspoloženja, pa se u njem zadubljuju i jako i živo ga shvataju, tako te je njihova interpretacija često naravni ja i bolja od svih komentatora. Cesto nailazimo na djecu ; , koja se tuže, da im roditelji nisu dosta pobožni! Za stariju generaciju moglo bi se reći, da sve više dobivaju razumijevanja za ideje svoje djece. Ireligajoznost i povreda tradicije iz prkosa koje su nastale u galutu kao produkat rabinskoga fanatizma i nacionalizma haskate, zabačene su u Palestini. U radničkim se krugovima ireligijoznost obično smatra kao nešto banalno i površno. Li plesovima bakica u Palestini spaja se religijozna strast sa vedrom radoćšu i žarom hasida. Medin radnicima možemo svagdje naći grupe hasida katkad ih zovu ii hasidim. Poznavao sam vodju jedne ovakove hasidske grupe. Zvao se 'Uri. Tjelesno je bio slab, ali je vrlo marljivo radio. Nije mnogo napravio u jednome danu, ali što je svršio, bilo je tačno i dobro radjeno. Jednom, kad je u Petah Tikvi kopao izmedju drveća, došao je nadziratelj ii reče; »Uri, ti prepolagano radiš. Zuri se malo!« »'Ne mogu više da stvaram, no što činim«, odgovorio je Uri. «Ali, ako za mene radiš, moraš brzo radili« odvrati nadziratelj. »Tad radi sam za sebe« vikne Uri. »Ja ne radim za tebe, ja radim za drvo». Nadziratelj prekinuo je razgovor s »priprostim« momkom, ali izraz, «ia radim za drvo« postao je krilaticom, koja se brzo raširila od Metule do Ruhame. Svaki je radnik osjećao, da je u izrazu »ja radim za drvo», našao palestinski radnik izražaj za religiju rada, koja živi u srcu haluoim. Rad u Palestini je za njih religijozni eksperimenat, najdublji razlog njihovoga bitka. Pitalo se, da Ii je to bio puki slučaj ili da li je bilo u tome simboličkoga smisla, da je Uri svoju religiju rada pretvorio u rad za religiju, kad je vidio da mora napustiti svoj manuelni rad radi fizičkih zapreka. Danas sjedi taj nekadašnji bečki djak i kvuca-hasid u jednoj jerusolimskoj ješivj i uči dan i noć. Mislim, da je već više od dvije godine ovdje. Prije bilo mu je hebrejsko znanje tako manjkavo, da nije mogao u njemu voditi najobičniji razgovor ili čitati lako pisanu knjigu. Danas čita talmud i kabalu. Iz pijonira postao je matmid, samostanski djak. Doista ima neke sličnosti izmedju oba ova tipa. Matmid koncentrirao je sve svoje sile na to, da obuzda svoje fizičke požude. I haluc se bori protiv vanjskog svijeta i protiv sebe. Sva moderna, ufinjena kultura zapada, kojega biće ga u njegovoj nutrašnjosti ispunjava, mami ga sedam puta u nedjelji da napusti svoj posao na kamenitom zemljištu, i sedamdeset i sedam puta u nedjelji sve ga vuče natrag k sebi. 1 svaki put. kad ga mami. i svaki put, kad ga natrag vuče. napinje haluc svoje mišice i foš se jače zadubljuje u svoj rad. I baš radi toga, što je rad haluca u Palestini poprimio takovu religijoznu boju, dobili su njegovi dani počinka, njegova subota i njegovi blagdani, značenje, koje nijesu imali nikad prije, ne samo u povijesti galuta, pa niti u vrijeme židovske samostalnosti. Samo tko je bio u Palestini, imao je sreću, da vidi subote i blagdane u potpunomu njihovom sjaju. Halucim vesele se nakon rada u tjednu svome odmoru, da se. kao što je pi' sano u Tori, pozabave duševnim stvarima. Njihove diskusije i njihova predavanja o religijoznim temama su mnogo ozbiljnija i irnadu više sadržaja nego u mnogim sinagogama. Tko ne voli diskusije, traži samoću i prepušta

se svojim mislima. Drugi prave male izlete, koji odgovaraju duhu subote i ako se ovi izleti protežu i preko dozvoljene granice. Kakva li je svetkovina Simhat Tora uiEmeku, kad se radnici od Ejn Haroda, Tel Josefa, Bet Alte i kvuce ftagiva sastanu i plešu s tolikim oduševljenjem, da Emek zadrhće, a brda Gilboe nose moćni odjek veselja do Jordana! A Purim, koji se u Palestini pretvorio u veliki narodni karneval! Maskirani halucim u vanrednim i raznim kostimima prolaze hiljadama u dugim povorkama ulicama Tel Aviva s raznim napisima, šaljivim barjacima, znacima, kolima i glazbom. A o sederu i bogato šarenm svetkovinama Hanuke da se i ne govori. Zaista je potrebno, da se svi ovi i ostali znaci religijozne obnove u praktičnom, duhovnom i socijalnom životu Palestine dostojno prikazuju, jer ni na kojem drugom području ne pokazuje galut toliko duboko neznanje, ne prepušta se toliko nesigurnim i nejasnim glasinama, kao u svemu, što se odnosi na religijozni život halucim. Najbesmislenije priče šire se od ozbiljnih i odgovornih ličnosti. Optužuju se halucim, da ne drže subotu, kad su subota ii blagdani u Palestini postigli svoje najviše istorijsko i socijalno značenje. Ispravno je. što veli dr. Bernstein, da »su rabini prošlih vi jekova do u naše doba manje učinili za priznavanje i uzdržavanje subote mediju našom omladinom, no socijalistički radnici u Palestini«. A isto je tako kao što je neopravdana optužba povrede subote, neopravdan i strah pred »zbrkom, nedostatkom medjusobnog razumijevanja, oštrinom i borbom, koja mora nestati uslijed sudara izmedj'u religijoznoga fanatizma s jedne strane i fanatičnoga antireligijoznoga dogmatizma s druge strane«. Ova je bojazan posve neopravdana, jer danas nema u Palestini »fanatičnog antireligijoznog dogmatizma«. Možda je bilo prije nekoliko godina još nekoliko mladih ljudi iz ortodoksnih kuća, koji su se rugali vjeri i povredili običaje iz prkosa prema prijašnjim njihovim fanatičkim progoniteljima. Danas ovakovi elementi ne mogu naći u Palestini potporu za svoje bezvjerje. Trvenja i borbe, koje su se vodile izmedju oj3Će radničke organizacije i mizrahističkih radnika, nisu imale vjersku podlogu, već su potekle iz socijalnoekonomskih razloga. I čim se našla nagoda za najvažnija ekonomska pitanja prestala je borba i mizrahističkj radnici stupili su u opću radničku organizacju. Ako kažemo, da u Palestini nastaje nova religija radnika religija rada i veselja na radu —, tad ne ćemo da zašutimo, da se mnogi ritualni i ceremonijalni običaji ignoriraju, ne iz prkosa, već radi nedostatnog razumijevanja. Subotnja granica za šetnje, ritualne kupke, sinagoge s rabinima, kantorima i često i kašer kuhinje sa ritualnim šohetima ne drže se u svim kvucama. A ipak nam se čini, da je ovo udaljivanje od ritusa i ceremonija do izvjesnog stupnja istorijska potreba. Svaka religija sastoji u naziranju na svijet, u vjeri, filozofiji, etici, pravu i jednom nizu ritualnih i tradicionalnih običaja. Kad je jedna religija dostigla svoju kulminaciju, tad se naglašava njen glavni sadržaj a praktički kult počinje opadati. Tako je to bilo i u najsjajnijoj periodi revolucije židovske religijozne ideje u vremenu velikih proroka, koji su doprinašali žrtve i vršili sve ceremonije, ali u istom času naglašavali: »Gospod od tebe traži samo, da činiš pravo, da vršiš ljubav i da ponizno živiš pred Bogom svojim«.

4

>Z I D O V<

BROJ 22.